od pada pod Turke jedino Hrvati (možemo i preciznije - ljudi od pameti koji su se zvali Hrvati, Bošnjaci, Slovinci, Iliri ali ne i Srbi ni Turci) referenciraju staru bosansku državu kao nešto svoje. od, okvirno, 1500 do 1800, dakle do buđenja naroda u romantizmu, to su Marko Marulić, Lovro Šitović Ljubušak, Bono Benić, Junije Palmotić, Andrija Kačić Miošić, Mavro Orbini, Ivan Lučić Lucius, Pavao Ritter Vitezović, Ivan Tomko Mrnavić, Frani Glavinić, Ivan Ančić, Nikola Lašvanin,..... To su ljudi rođeni ili rođeni u Bosni koji su se odselili, ili ostali u Bosni i Hercegovini, ili su u Dalmaciji, no osjećaju srodnost sa susjednim katoličkim pukom - a ne muslimanskim ni pravoslavnim (iako ne moraju osjećati ni neprijateljstvo).