ja sam bila u srednjoj školi. prva generacija hotelijera. sjećam se tog vremena jer je bilo pitanje časti i prestiža upasti u ekipu za Haludovo. u prvoj postavi su bili svi koje je struka ocjenila kao najbolje. a onda su na scenu stupili pravilnici o razvrstavanju radnih mjesta. pa je plaća bila jednaka onoj u bilo kom hotelu mislim da je to bio Brodokomerc. ja sam iz suparničkog tabora pa ima i malo zloće i puno nostalgije. uglavnom, vrhunsko osoblje je prešlo k njima da bi se brzinom munje vratilo. da li je to bilo i zbog koncentracije " zvijezda ", nikad nije postugnuta atmosfera. sve je bilo poprilično nategnuto..... a svatko voli biti " najjači pijetao " kad tome pridodamo da su školske ekskurzije šetale onuda, dobijemo sliku poprilično nejasnu u smislu što je pisac htio reći općenito turizmu, onda i bojim se danas, nikad nije bilo dopušteno da radi posao u skladu sa strukom, uvijek pritisnuti između nekakavog imiđa koji društvo želi poslati u svijet i onog što stvarno je.... zato danas naći nasmješen personal je jednako ko i naći vodu u pustinji... narodski rečeno, mi bi htijeli i prdnut i stisnut

Roditelji da ga pošalju na studij, smjeste ga u studentski dom, šalju mu džeparac i pakete s domaćim pekmezom, pišu mu da se prihvati knjige i ne skita za djevojkama, a on da im se nakon četiri ili pet godina nasmješen vrati kući, nakon što je s odličnim obranio diplomski rad na temu O nužnosti kolateralnih žrtava u slučajevima ubojstva teškom strojnicom u trgovačkom centru.

U misli mi dolazi visoki, mršavi dječak s tamnim očima i kosom, gotovo uvijek nasmješen.

Zbog nepostojanja empatije, on (ona) ne snosi nikakve emocionalne posljedice, tako da doslovno nasmješen može šetat po leševima...

Ja živčana što je za mene inače rijetkost, a on opušten i nasmješen u svom svijetu nasuprot mene.

Dočekao nas je drag, blag, nasmješen čovjek.

Imati vremena i za bol i za patnju i tugu i uživati u tome.... ima li smisla uvijek biti sretan i zdrav, nasmješen?

Hrvoje Ivančić je vječito nasmješen, skroman i nenametljiv.

I svagdje moraš biti nasmješen, vedar, raspoložen za slikanje, za razna pitanja..

I sad ti nakon toliko godina imaj i strpljenja i živaca i budi nasmješen prema svima..

- Kada si se posljednji put smijao? sad. jbt. meni je svaki trenutak nasmješen. xD - Kada si posljednji put plakalo? vidiš vidiš.. nezz. boooooo.

ako ti muž inaće ne dolazi doma sretan i nasmješen onda zbilja imaš problem. (bigi 22.10.2008., 22:42:33)

I bio je tako simaptičan, i nasmješen, i otvoren kao osoba i kao plesač.

Potupno je miran, duboko šuti opuštenih facijalnih mišića, gotovo nasmješen - a kad mu je dosta sunca, sići će u ugodnu polutamu salona.

Bio je uvijek nasmješen i luckast dječak kojeg su mnogi kažnjavali zbog malih ispada, gluposti i brzopletosti...

Kako bi netko mogao i mrziti čovjeka koji je uvijek nasmješen, uz čije se ime ne vezuje niti jedan incident, koji nema konflikata s drugim trkačima i koji je tako uspješan.

" Iako uvijek nasmješen, Demokrit je govorio o mračnoj i istinskoj spoznaji.

Uvijek zao i nasmješen u svom zlom osmjehu.

Još jedan Po tko zna koji put Petar Dundov je priredio party za sjeeanje.U prepuni OTV ulazimo (ispriaavam se, Bugaloo) nešto poslije ponoai i nalazimo organizatora iza deckova sa polaganim warm-up om za Sieglinga, glavnog gosta veaeri.Ugodna atmosferica na flooru no malo premirna.Jako puno ljudi.Shane 54 drži konce u rukama na malom flooru sa ugodnjakom od tech-house-a, ekipica se rasplesala i ponovno atmosfera na malom flooru bolja nego na velikom no »Tko se zadnji smije, najsla? e se smije »Uz nevelike promjene na oba floora idueih sat vremena prolazi dosta monotono no Petar nam uskoro jasno daje do znanja da je Charlie u blizini, tjela su se gibala, znoj je kapao, gel hlapio a ruke letile dok nije došao gost.Oko 2 h se nasmješen pojavio na mjestu Petra i odradio visoko kvalitetan set, svaka mu east, totalna razlika od onog u Bestu prije 2 godine kada je imao prazan floor i nikakvu atmosferu.Scratchavi, backspinovi, efekti, TB-ovi (Turbo Bassevi J), prava jedna petak-naveaer roštalica.Par hitova za podizanje atmosfere, par laganica za žešau dizalicu, nekoliko savršenih prijelaza tokom kojih se eini da jednostavno nije moguae euti te dvije ploae ako nisu toeno tako umiksane.Prekrasan set.Na flooru je vladala euforija jedno vrijeme no jako puno ekipe je bilo mlitavo i nikakvo, atmosfera je mogla biti puno bolja, nadam se da Charles nije primjetio nedostatak energije me? u ljudima.Ma to je sigurno bilo zbog vremena ovaj tjedan, siguran sam u to

I ne mogu ne spomenuti onog crnokosog malca koji se pravi blesav i nikad ne gleda u pravom smjeru, ali je zato uvijek nasmješen.

Taj dječak ide samnom u razred ja sam sara i idem u 4. a i tako on, jako mi ga je žao, svaki dan se za njega molim još je bio tako pametan i uvijek nasmješen i vesel... Kada je školski vjeronauk uvijek izdvojimo 5 minuta za molitvu za njega

Tako nasmješen muzej voštanih figura u kojima bi strancima naplaćivali da vide hrvatske aveti je jedino mjesto u kojem bi neke koristi i bilo od vas

Nosi šarmamtna odijela i stalno je nasmješen

Kako je nasmješen mladić završio pjesmu Češnjak ga pozva k sebi te mu objasni zašto ga je pozvao.

Ali, brale moj, kako je vrijeme odmicalo, ja shvatim da pred sobom imam ženu punu duha, pametnu i simpatičnu, da se iza stvarno lošeg izgleda što zbog majke prirode koja joj baš nije bila sklona, što zbog invalidnosti krije nasmješen djevojčurak u kasnim padestim.

Sjedeći na kauču buljeći prazno u televiziju pokušavao se sjetit kad je zadnji put bio nasmješen, da li je to bio onaj dan kad je otišao u zasluženu mirovinu, Ili onaj trenutak kad je dobio unuka.Sve u svemu to je sve bilo davno mirovina ga više ne zanima jer je nema na što trošit, unuk ga više i ne posjećiva, ništa ga više nije veselilo.A jednom davno bio je sretan, volio je svoju suprugu putovali su po svijeu, volio je svoj posao, bio je učitelj povijesti u osnovnoj školi, doslovno je uživao u svakoj sekundi života.Volio je čitat povjesne knjige, volio svog psa s kojim je išao u šetnje po okolnim šumama, volio je gledati lokalni nogometni klub nedjeljom poslje ručka, voli je u omiljenom kafiću igrai na briškulu i trešet sa svojim prijaeljima s kojima se poznavao još od djetinjstva, volio je balote, volio je slušat klape.Ali sve je to prošlo, žena je umrla, knige nije više čitao, onu šumu su posjekli i izgradili poslovnu zonu, omiljenog kafića nije bilo tu je sad bila kladionica, dosta prijatelja iz tog kafića je otišlo na onaj svijet.On je bio gotovo nepokretan, znao je da se bliži kraj.Često ne bi spavao čekajući da dođe smrt po njega.U pojedinim trenucima je htio umrijeti a nekad je htio živit, i tako iz dana u dan već nekoliko god

On je uvijek nasmješen jer mu je torta fina, zato mu je i kosa narasla bujna.

Sva u strahu stigne pred Suca, koji joj nasmješen reče: " Ti si toliko puta s pažnjom i ljubavlju izglačala moje zgužvane košulje.

U svijetu gdje je svaki čovjek nasmješen, sit i na toplom.

Ne pokušavamo se pretvarati da smo par sa jambo plakata koji nasmješen doručkuje u sterilnoj kuhinji mažući na kruh Margo novu...