Kao a) sjetni (nujni, kako su pisali stari hrvatski pisci) uzdah za prošlim vremenom; b) (samo) prijekorni uzvik osvještenja; c) upozoriteljska opomena kolegama da ne zatvaraju oči i ne vjeruju propagandističkim trikovima kapitala i njegovih ideologa; d) samooptužba jer je i sama pridonijela razaralačkom pohodu kapitala (ideološkom i političkom nespremnošću, naivnošću i improvizacijama, poput većine hrvatskih intelektualaca) povjerovavši u tobožnje ideale partitokratske demokracije; e) očajnički glas nemoćnoga pojedinca nad nezapamćenim i ničim ograničenim devastacijama prostora, uzurpacijama zajedničkoga dobra, pljačkom i uništavanjem baštine, onečišćenjem prirode, nagrđivanjem krajolikĂ i naseljĂ uzduž i poprijeko Hrvatske kako na kraju 20. tako i na početku 21. stoljeća.