Da, malo je takvih u tim situacijama no nije mi jasno zašto ljud malo ne mučnu glavom i stanu na loptu pa kažu: dosta tih igrica, dosta sebičarenja; ajde da se osvjestim i napravim zbilja najbolje za djecu.

pipi super kombinacija crno-zelena.. ja sam nažalost takav zimogriz da sam cijela u pamuku.. sto dubljim gacicama.. potkošuljama.. majicama i inim " bakinim modelima " one plitke ni u snu a tek svila ili saten brrr... ponekad se osvjestim pa kupim tu i tamo neke halterčiće ali ih upotrebim tek par puta u godini.. poslije litre crnog vina kad proradi cirkulacija:))))))))) (Policajka 21.11.2007., 12:53:20)

U svakom trenutku ležanja ili hodanja, rada ili besposlice, uvijek mogu dopustiti sebi da osvjestim svoje osjećaje koje doživljavam ovog trenutka.

I to je razlog zašto sam svoje mjesto ovdje pronašla i ja - da radim na sebi, da osvjestim svoju snagu, da spoznam svoje mane i primijetim prostor za napredak i širenje...

Konobarima kažem da sam dijabetičarka da im osvjestim da osim ljudi koji su na dijeti ima i onih koji su " bolesni ".

Što se ljubavi i odnosa tiče, tu ju podvlačim kada osvjestim da nešto ne mogu napraviti ili kada vidim da se ne poštuje moj trud i rad ili kada jednostavno nešto nejde na zamišljeni način, kada uvidim da sam iskorištavana itd.

Željela sam povezati teorijsko znanje (ako se to i može nazvati znanjem bez prakse) sa konkretnim radom, vidjeti na čemu se tu zapravo treba raditi i na čemu ne treba, što je također bitno, ali najviše iskušati sebe, svoje mogućnosti da osvjestim u kojem smjeru i kako da radim na sebi.

prije 15 godina postavili su mi dijagnozu lupusa. bila sam jako bolesna, umirala sam. pluća u katastrofalnom stanju, srce pliva u vodi, ja ne mogu da dišem, da hodam, sve boli umirem... doktori nisu vjerovali da ću proživjeti ni tri godine, ustvari čudili su se kako sam uopšte živa? i da - nisam voljela sebe. nisam voljela sebe jer se nisam osjećala voljenom. i htjela sam umrjeti. odlazak daleko - na liječenje me spasio. bila sam daleko od porodice, od svih koje znam. bila sam sama sa sobom, sa svojim mislima. i rasčistila sam sve, razovarala sama sa sobom i odlučila živjeti. shvatila što nije u redu sa mnom. bila sam dijete i razboljela sam se da bi me voljeli, da bi se zabrinuli. da bi se prestali svađati i mrzjeti jer je član familije bolestan. nije upalilo. i dalje su se svađali a ja sam bila u sve gorem stanju. i da, niko mi nije vjerovao da sam bolesna sve dok nisam završila na intezivnoj njezi u gradu daleko, daleko od njih. i tada su me zvali i maltretirali svojim svađama, glupostima, dok im nije doktor zabranio da me zovu. vidio je što mi rade i kako ja to primam. onda mi je rekao da prvo volim sebe pa njih. da nikog ne mogu promjeniti, da ako nekog ne mogu promjeniti da ga prihvatim takvog, da se probam ne nervirati. naučio me autosugestiji. pomogao mi da shvatim da nisam ja kriva što sam rođena u takvoj s banoj familiji. i da ću umrjeti ako se ne osvjestim. i nisam umrla. moji su dalje isti, al sam mi ne mogu ništa, ne smiju mi ni pričat gluposti, odmah spuštam slušalicu, brinem samo svoju brigu. volim ih al su s bani do daske. i ne dam se. zdrava sam ko dren. ljekove ne pijem već 11 godina. od lupusa ni traga. i neću se više nikad razboljeti da bih pobjegla od sebe i problema, da bih pobjegla od drugih. neću bježati u bolest već negdje na odmor. i zaboraviću mobitel. namjerno. puno sreće i zdravlja ti želim anđe draga (RiBa 21.03.2008., 11:41:17)

To ja radim kad mi crvi prorade u guzici i tako osvjestim koliko sam sretna i što sve imam i što je vrijedno čuvati u životu.

Tako već prije ustajanja, osjetim i spoznam tijelo, osvjestim malene kuglice zglobova kralježnice i stvaram prostor u kojem ću pokretima započeti dan.

Riječima izgovaram da dopuštam Ocu da me vodi, da kroz mene djeluje, a sve to je popračeno nadom da duboko u sebi i taj osjećaj osvjestim.

ja npr. sam dobar dio vremena depresivna i naživcirana, al onda mi se desi da sjednem negdje van ili na prozor pa gledam u stablo iznad, travu, nebo, oblake... i onda mi sve bude tako krasno i divno - blaženstvo, u tom trenu se osvjestim kako je svijet zapravo lijep, a ja to zanemarujem u korist svega onog što me naživcira tokom dana: ne zna:

" Radionica Osnove uspješne komunikacije potaknula me da u životu više osvjestim pozitivne situacije, da stvari i probleme i događaje ne shvaćam preozbiljno, da probam sagledati ih iz drugog kuta jer možda nisu toliko crne koliko se čine.

I onda shvatim, zapravo osvjestim da je bio rat.

Tj cim se osvjestim.... vušššššš van: D: D

Osvjestim se shvatim da se to događalo prije pola mog života, pa opet, nekad mi se čini da bi istom ljubavlju i žarom činila sve ono što sam činila sa 16. Možda i ne bi.

Babica je vikala da poljubim bebu, da osvjestim bliskost kako bi se povezali jer si nakon porođaja u šoku.

' ' Htjela sam pokrenuti grupu, da osvjestim malo građane o trovanju, jer nisu samo psi u pitanju, nego su i ostali naši ljubimci i naravno djeca.

Naravno, svjestan sam da je to tehnički prezahtjevno, al eto čisto da osvjestim nazočne čitatelje i komentatore.

Osvjestim si vrijeme i mjesto... ali me ovaj vandimenzionalni osjecaj prati cijelo vrijeme i ne mogu si pomoci a da te ne trazim medju licima koja prolaze pokraj mene.

Pitam se svakog dana, zašto mi je trebalo tako dugo da se osvjestim

Bez želje da je uvrijedim, naprotiv, prije da je osvjestim.

Hvala što si mi pomogao da to osvjestim.

Bar se ne lupam po glavi kad se osvjestim u isparavajućem stanju.

Nekako kao da im poslužim kao neki katalizator, pročistač koji ih podigne na višu razinu, nauči ih i onda kad pomisle da su spremne odluče otić.Ali nažalost kad odu od mene samo se neko vrijeme zadrže na tom nivou, malo stagniraju i onda opet potonu u svoju kaljužu u kojoj su i bili.Zato jer pomisle: ' ' pa ja sam to i prije znala, sve sam to shvaćala, samo nisam obraćala pažnju i eto on mi je pomoga da to osvjestim i to sam prava ja ' '. E ali tu je varka, jer samo ja u njihovom životu stvaram od njih takvu veličinu i kad se odmetnu od mene padnu i iznenade se.Neko vrijeme same sebe lažu da to nije istina ali vrijeme prolazi htjeli to mi ili ne i samo u nekim bljeskovima sjećanja povremeno osjete onu razinu koju su imale kad su bile sa mnom.Najbolnije im je kad me povremeno sretnu, e onda ih pljusne sjećanje kako im je ustvari bilo i kako su bile pažene, mažene, voljene, podržavane, poticane... ali tad je kasno.Varaju sebe kad im tu i tamo padnem na pamet da to nije bilo baš tako ali svakome njegov um daje opravdanja i potvrde onoga šta želimo od samih sebe ćuti.A u dubini sebe jako dobro znaju da je baš bilo tako i pogotovo kad se uživo vidimo više nema laganja sebi da to nije to.I tako nastavljaju svoje jadne male nerazvijene živote u kojima ih polako rutina usmrćuje i gdje su duhom već umrli ili su na umoru a ja nastavljam graditi i prosvjetljivati neke nove koje će opet ponovit isto i sve dok se ne pojavi ona prava stvorena za mene.Ali ispunjenje je kad znam da sam barem na trenutak nekome uljepša i otvorija dimenzije u kojoj su spoznali kako život može bit lip, drugačiji, ispunjen, kreativan, lucidan, inovativan i kad im makar u konačnom suočavanju sa samim sobom to ostane urezano u sjećanju da takav život ipak postoji

Pa zapravo pišem ovo da osvjestim možda još koga da i iz tog ' grma ' beštije vire.

Zapravo mi dobro dođe kad malo skrenem s puta (u slastičarnu: zubo:) da se osvjestim

Ako ne obratim pažnju na san, ponavljat će se iznova, i iznova.. dok ga ne " osvjestim ".

Jedan od njih je da kad sretnem dok sanjam neku poznatu osobu iz svog života npr. sestru, muža, mamu, prijateljicu, svejedno... osvjestim se da sanjam... tako mnogo puta postajem svjesna da sanjam upravo u trenutku kad sretnem nekog poznatog.

Neznam ni sama zašto sam išLa pisati ovaj post... vjerojatno zato da se osvjestim i vratim u normaLu... u moj život, koji, zapravo nikad ni nije bio normaLan..