Takav pristup ide na ruku opažanju svih onih nekontroliranih (privatnih, intimnih) aspekata situacije, a uz to dodatno smiruju naš doživljajni odnos, potkrepljujući opušten prebirački odnos prema prikazanim zbivanjima onakav kakav ima naša nostalgija kad se aktivira. (A ako niste sigurni ima li ponavljano inzistiranje na nostalgičarskom dojmu filma ikakve stvarne veze s Grlić-Mirkovićevim pristupom, prisjetite se Barina blues-pasusa, koji možemo shvatiti kao izričitu uputu-navođenje kako da emotivno tumačimo ono što smo gledali i što gledamo.)