Sa svakim ponavljanjem, a ponavljali su njih dvojica ove riječi još mnogo puta, a Vjeko je pritom Banožu uhvatio za ramena da mu pruži oslonac, sa svakim ponavljanjem bivalo je sve više sjaja u Banožinim očima, sve više sigurnosti u njegovim pokretima, jer dolazio je polako k svijesti, vraćao se realnosti, čak su mu i nokti ponovo počeli rasti, odmah je to osjetio, napokon je zaista bio tu, napokon je prepoznao Vjeku, i odmah se prestrašio, jer najmanje što je od susjeda očekivao, nakon onakvog ljubavnog odbacivanja, bilo je da se pojavi u njegovom uredu, i to još ovako lijepo obućen, svježe obrijan i namirisan, i da mu govori riječi poput dragi susjede