" Usputno spominjanje Jasenovca nije bilo ništa drugo nego bijedan i licemjeran pokušaj da se pokaže kako oni koji nemaju ni danas snage osuditi zločine ustaškog režima i njegov zločinački karakter, ipak dozvoljavaju da je bilo i nekih drugih žrtava, osim onih koje oni tako bezdušno zloupotrebljavaju kako bi promicali svoje prozirne i prepoznatljive političke ciljeve.

Izlaganje se bavi rijetko obrađivanim razdobljem života i djelovanja Bele i Miroslava Krleže za vrijeme ustaškog režima Ante Pavelića 1941 - 1945. Kako su nakon tog vremena njihova sjećanja na život u NDH bila iz razumljivih razloga samo fragmentarna, a pojedini zaključci jednoglasno prihvaćani bez preispitivanja širih činjenica, izlaganje će nastojati dati kontinuiran slijed događaja koji dosad nisu bili prikazivani u ovom kontekstu.

Članovi odreda bili su uglavnom Hrvati iz Siska i sisačkog kraja, a osnivanjem Sisačkog partizanskog odreda, započela je oružana antifašistička borba u Hrvatskoj protiv okupatora Nijemaca i Talijana, te ustaškog režima NDH.

Desetak dana prije posjetio je i Jasenovac, mjesto najvećih zločina ustaškog režima.

Inzistiralo se na primjeni kolektivne odgovornosti jer se vlada NDH izjednačavala sa zločinačkom organizacijom, pa su se sve inkriminacije ustaškog režima primjenjivale na pojedince bez obzira na to kakva je bila pojedinačna odgovornost.

- Mislim da prijepora oko Stepinčeve uloge još uvijek ima, ja kao historičar smatram da je Stepinac nevin izveden pred sud na monitiranom procesu, to je neprijeporna činjenica koju treba reći, međutim osnovni prijepor oko Stepinca vezuje se za ustaški režim i da li je Stepinac učinio sve što je mogao da osudi ustaški režim odnosno je li napravio dovoljno jaku distancu od ustaškog režima, kritički se na ulogu Stepinca u Drugom svjetskom ratu osvrnuo profesor Goldstein.

" Bili smo narod koji je nekoliko desetljeća živio pod jednom hipotekom, a sada bismo imali još jednu, uz onu koju još nismo prevladali ", kazao je Budiša, podsjećajući na stigmu " genocidnog naroda ", pod kojom su Hrvati od 1945. - 91. živjeli u bivšoj SFRJ, zbog zločina ustaškog režima NDH. (H)

" Zbog mnogih barbarskih djela ustaškog režima, njegov učinak na predodžbu o Hrvatima bio je iznimno negativan. " Jozo Tomasevich, američki historiograf hrvatskog porijekla

Eugen Dido Kvaternik, zapovjednik Ustaške nadzorne službe Zbog mnogih barbarskih djela ustaškog režima, njegov učinak na predodžbu o Hrvatima bio je iznimno negativan.

Hrvatska pravoslavna crkva, osnovana od ustaškog režima, postojala je samo za vrijeme NDH i samo je od NDH bila priznata.

Glavnina prosvjeda i zahtjeva za otkazivanje Thompsonovih koncerata dolazi od Centra Simon Wiesenthal iz Los Angelesa i njegovih podružnica u SAD i Kanadi, u kojima se pjevača optužuje za glorifikaciju ustaškog režima i njegovih zločina nad Židovima i Srbima, govor mržnje, izvikivanje profašističkog pozdrava iz NDH i uporabu pop-kulture za indoktrinaciju mladih, koji na njegovim koncertima nose ustaške simbole i dižu ruku na fašistički pozdrav.

On je valjda kriv za Jadovno, kao i za sve druge srpske žrtve ustaškog režima.

No, to ne umanjuje činjenicu da je 8. svibnja (Dan oslobođenja Zagreba) - zaista bio dan oslobođenja - oslobođenja od ustaškog režima, koji, iako se nazivao nacionalnim i domoljubnim, u suštini bio zločinački i mrziteljski, režim koji je ubijao ljude samo na temelju njihovog podrijetla, vjere, političkog uvjerenja.

Ubrzo se pokazalo da je suradnja nemoguća, jer se radilo o dva sasvim suprotna strateško-politička stava: dok je komunističko vodstvo ustanka zagovaralo ofenzivnu borbu protiv ustaškog režima i njegovih talijanskih padrona, pročetnički političari su tvrdili da je za Srbe u Hrvatskoj najuputnije da se stave pod zaštitu talijanskih okupatora, umjesto da gube glavu u borbama s prejakim protivnikom.

Nesporno je da je Hrvatska pravoslavna crkva postojala (HPC), no sporno je što je spomenuta crkvena tvorevina osnovana u vrijeme ustaškog režima poglavnika Ante Pavelića, koji je osnivanje buduće autokefalne pravoslavne crkve najavio govorom u endehazijskom Saboru u veljači 1942. godine, kazavši da u pravoslavlje nitko ne dira, ali da u Hrvatskoj ne može biti Srpske pravoslavne crkve.

Nije li cijeli taj cirkus oko njegovog namještanja po katedrama ili oko izbora pouzdanih povjerenstava samo bijedan pokušaj da se operemo od tobožnje kolektivne krivnje za antisemitizam i ulogu ustaškog režima u holokaustu?

Navedeni je skup održan 9. svibnja 1997. godine, a na njemu je svećenik Vjekoslav Lasić, redovnik dominikanac, svom kolegi Luki Vincetiću dovikivao Vincetiću pederu Govoreći na trgu s kojeg je ustaška vlast NDH neprijatelje režima odvodila u logore i smrt, Vincetić je upozorio da svaku žrtvu tek živi mogu do kraja osmisliti. Ako se politikantski govori o prošlosti u kojoj su ove žrtve pale, ako se zataškava istina o zločinačkom karakteru ustaškog režima za NDH, ako se ideolozima rasnih zakona te marionetske države daju u današnjoj Hrvatskoj imena ulica ili se pojedinci iz tog razdoblja uzdižu u zaslužne Hrvate itd., onda se, iz kršćanske perspektive, čini teški grijeh jer se ismijava Božja ljubav, čiji je odraz čovjek u svom dostojanstvu, kazao je Vincetić s podija Meštrovićeva mauzoleja, praćen uvredama i zvižducima, zaključujući kako je uzvanike antifašiste okupio strah od budućnosti. Stoga je imperativ da se bude čestit spram prošlosti, nije se davao ušutkati Luka.

' S obzirom na konstantnu nesposobnost Hrvatske da procesuira zločince iz nacizmu bliskog ustaškog režima, postupak koji se provodi protiv borca koji se suprotstavio zločinačkim ustaškim snagama, licemjeran je i neprihvatljiv ', stoji dalje u priopćenju kojeg potpisuje potpredsjednik američkog udruženja preživjelih holokausta i njihovih potomaka Elan Steinberg.

Kada se piše o zločinima ustaškog režima, doživljavate opće prihvaćanje od svih i lijevih i desnih, ali ako se samo usudite taknuti možebitne zločine komunista, odmah vas razapinju na križ.

To je brojka kojom su se služili antifašisti u svojim optužbama ustaškog režima.

S velikim se štovanjem klanjamo žrtvama nacizma i ustaškog režima, ali isto tako treba govoriti i o žrtvama komunističkih zločina.

U proteklim smo godinama, nažalost, bili svjedoci uistinu mnogo javnih priredbi i drugih vrsta okupljanja u kojima policija nije reagirala niti na isticanje fašističkih obilježja niti na jasno verbalno veličanje ustaškog režima.

I zaista, u prvom čitanju teksta, čitalac će na više mjesta zapaziti paralele između godina 1941 - 45. (godine ustaškog režima i NDH) i 1991 - 95. (godine Domovinskog rata i stvaranja RH).

Međutim, stradali su i mnogi Hrvati i ostale nacionalnosti koji su se usudili progovoriti protiv te strahovlade i ustaškog režima.

Budući da je bio autor graditeljskog simbola ustaškog režima, u socrealizmu nije imao dozvolu za rad.

Netočna je konstatacija predsjednika Republike kako bit anti-titoističkog prosvjeda nije Tito nego navodno rehabilitacija NDH i ustaškog režima.

Govoreći o strahotama ustaškog režima iz 2. svjetskog rata, kazao je da su i u novijoj povijesti bile obnovljene slične strahote i stradanja.

Naime, poznato je kako je bilo pojedinaca koji su se stavili na stranu ustaškog režima, ali njihov broj je bio minimalan, mogao je stati na prste jedne ruke.

Patnje nedužnih ljudi mučenih i ubijanih u Jasenovcu Židova, Srba, Roma kao i svih protivnika ustaškog režima ne smiju nikada biti zaboravljene.

Pa i dan danas neke zemlje svjeta a pogotovo Evrope na nas ne gledaju blagonaklono ali ne zbog Tita i komunizma već zbog ustaškog režima i njihovog genocida i podrške crkve istome.