ćȗd ž <I -i, G mn ćúdī>

DEFINICIJA

1. ukupnost temperamenta, karaktera i nagona; narav, priroda (o čovjeku i životinji)
2. promjenljiva narav; hirovitost

SINTAGMA

jeguljasta ćud ćud onoga koji je nalik na jegulju (2);
lisičja ćud lukavost;
ropska ćud osobina onoga koji podnosi ropski ili neravnopravan položaj;
vučja ćud krvoločnost;
zečja ćud plašljivost;
zmijska ćud ćud onoga koji je zao i podmukao (prema svojstvima koja se pripisuju zmiji)

FRAZEOLOGIJA

biti (ne biti) kome po ćudi biti ili ne biti prihvatljiv, poželjan, prema njegovim sklonostima;
otkako je ljudi i ćudī otkad svijet postoji, od postojanja svijeta, otkad su ljudi takvi kakvi jesu;
sto ljudi sto ćudi ljudi različito razmišljaju, svatko misli na svoj način, ukusi su različiti, ne može se svakome ugoditi

ONOMASTIKA

pr.: Čúdić (260, Otočac, Lika), Čùdina (490, Biograd, sred. Dalmacija), Ćúdić (Istra), Ćùdina (160, Trogir, Dalmacija)

ETIMOLOGIJA

prasl. *tjudь (stsl. študь, češ. cud) ukrštanjem osnova tjut- (v. ćutjeti) i čud- (v. čudo)

PRIMJERI U REČENICAMA