dnȍ sr <N mn dnȁ, G dnȃ>

DEFINICIJA

1. geol. tvrdo tlo pod morem ili pod vodom jezera, rijeke itd.
2. najniži dio onoga što je izdubeno (donji dio broda, rezervoara, posude, čaše itd.)
3. meton. ono što je u donjem dijelu čega

FRAZEOLOGIJA

biti na dnu biti na dnu društva (života), biti posljednji od posljednjih;
do dna do kraja;
do dna duše (uvrijediti) duboko (uvrijediti);
dospjeti do dna doći do propasti, ne moći dalje propadati;
(imati) dvostruko dno (duplo dno) 1. dosl. kovčeg (itd.) koji ima dva dna i upotrebljava se za nelegalno prenošenje dokumenata (itd.) preko granične kontrole i sl. 2. pren. publ. dvoličnost, razlika između javno proklamiranog i stvarnog djelovanja [ovdje politika ima dvostruko dno;
ljudi s dna ob. ljudi gradskog podzemlja;
mrziti iz dna duše mrziti najviše što je moguće;
od vrha do dna potpuno;
pri dnu 1. blizu dna čega, uz dno, tako da nije daleko od dna, usp. pridnen 2. na kraju ulice ili prometnice koja se opisuje »gore« ili »dolje« zato što je strma ili što se proteže od nekog vrlo uočljivog početka ili u pravcu približno sjever-jug [ima neka telefonska uprava pri dnu Palmotićeve, usp. gore, dolje (I);
u dnu duše u sebi, u srcu, ne otkrivajući;
zagledati čaši u dno voljeti popiti (alkoholno piće)

ONOMASTIKA

mikrotop. (uglavnom imena udolina): Dȃnca, Dȃnčić, Dȃnski, Dànskō, Dnȍ
top. (naselje): Dáne; (složenice tipa): Dnòluka, Dnòpolje, Dnòvoda

ETIMOLOGIJA

prasl. i stsl. dъno (rus., polj. dno) ← *dъbno ≃ lit. dugnas, v. dubok

PRIMJERI U REČENICAMA