dovíknuti svrš. b>prez. dòvīknēm, pril. pr. -ūvši, imp. dovíkni, prid. rad. dovíknuo/dovíknula ž

DEFINICIJA

1. (komu što) kratko viknuti kao poruku, glasno ili vikom dobaciti, tako da svi čuju (ob. u mnoštvu, među više ljudi u gužvi i sl.) [doviknuo mu da je budala]
2. (koga) dozvati koga vikanjem na daljinu [doviknuti dijete iz dvorišta; dovikati

ETIMOLOGIJA

do- 1 + v. vikati, viknuti

PRIMJERI U REČENICAMA

0

I svima doviknuti

0

Možda bi mu mogao doviknuti da nas je neki ćelavi kreten zatvorio na krovu pa ga danas ne možemo poslužiti.

0

Kanim te ostaviti na nekoj obali, ali ti nikakvo ime neću reći, ali ćeš gledati kako odlazim na svom brodu, a ime ću ti doviknuti.

0

Ili si mogao doviknuti prekidamo.

0

Nije isto kao doviknuti svojim prijateljima susjedima:

0

Možemo ih doviknuti da se odmaknu prije no dignemo sve u zrak.