ȅho m <G ȅha, N mn ȅha, G ȇhā>

DEFINICIJA

1. (Eho) ž mit. brbljava nimfa koju je Hera kaznila tako da je mogla samo ponavljati riječi koje je izrekao netko drugi; zaljubila se u Narcisa, ali kako mu nije mogla izraziti ljubav, u očaju se ubila i od nje je ostala samo jeka
2. odbijanje valova zvuka ili glasa u prirodi ili u kakvoj prostoriji, čuje se kao ponavljanje [javlja se eho; jeka
3. razg. odjek (o glasovima, društvenim događajima, reklamama) [događaj je dobio svoj eho i u novinama]

ETIMOLOGIJA

grč. ēkhṓ: jeka

PRIMJERI U REČENICAMA