kȗt m <G kúta, N mn kútovi>

DEFINICIJA

1. mat. dio ravnine omeđen dvjema zrakama (krakovi kuta) sa zajedničkom početnom točkom (vrh kuta); ako je istaknut poredak zraka, kut je orijentiran; ovisno o orijentaciji, razlikuju se nul-kut i puni kut (360 o , 2π radijana) [šiljasti kut; tupi kut]
2. pren. dio površine, prostora, zatureno, krajnje, sporedno mjesto
3. mjera okretanja oko čvrste osi, mjeri se stupnjevima ili radijanima
4. sjecište dviju ploha i prostor koji zatvaraju plohe, gledano unutar dotičnog zatvorenog prostora, opr. ugao

SINTAGMA

bablji kut u nekim krajevima, dio obzora odakle, ob. dolazi nevrijeme;
ispruženi kut mat. kut kod kojega su krakovi različite zrake na istom pravcu, oni određuju mjere 180 o odnosno π radijana;
mrtvi kut u vidokrugu vozača ili strijelca, prostor koji nije pregledan;
pravi kut mat. polovica ispruženog kuta (mjere 90 o , odnosno π/2 radijana)

FRAZEOLOGIJA

pritjerati (stjerati) u kut onemogućiti kome da se izvlači ili obmanjuje;
(biti) u kutu biti zanemaren od drugih, zadnji, odbačen;
u kutu nikome na putu biti vrlo skroman i nenametljiv

ONOMASTIKA

pr. (uglavnom etnici): Kȕtnar (Zagreb), Kȗtnjāk (640, Međimurje)
top. uglavnom u hidronimiji (sa značenjem mrtvi rukavac): Kȗt (bara, Požega), Kùtina (potoci, moguće i drukčije tumačenje, dunja), Kutínci (potok, Zagreb), Kutínec (potok, Čazma), Kȗtnja (vrelo), Kȗtnō blȁto (bara, Osijek), Vȋrovskī kȏt (Đurđevac) i sl.

ETIMOLOGIJA

prasl. i stsl. kǫtъ (rus. kut, polj. kąt)

PRIMJERI U REČENICAMA