mȏć ž <G mȍći, I mȍći/mȍću>

DEFINICIJA

1. raspolaganje snagom, sposobnošću ili sredstvima potrebnim za obavljanje čega, mogućnost ovladavanja čime [moć rasuđivanja]
2. snaga čega, sposobnost punog djelovanja
3. (nad kim, nad čim) vlast, mogućnost upravljanja

SINTAGMA

kupovna moć mjera koliko se čega može kupiti nekom količinom novca ili valutom;
moć navike ono na što smo se naučili, opire se želji da uvedemo nešto novo

ONOMASTIKA

pr. (nadimačka): Mȍćan (210, Slunj, Pokuplje, Prigorje, v. i mokar), Mȍćić (Vukovar), Mȍćnīk (Međimurje, Bjelovar, Kutina)

ETIMOLOGIJA

prasl. *motjь (stsl. moštь, rus. moč', polj. moc) ≃ got. magan: moći

PRIMJERI U REČENICAMA