pȕn prid. <odr. -ī>

DEFINICIJA

1. a. koji nema praznine; ispunjen, napunjen [puna posuda; puna vrećab. koji je dokraja zaposjednut čime [grad pun ljudi]
2. a. koji sadrži u sebi mnogo čega, koji obiluje [pun lišćab. koji je obuzet, prožet čim [pun gnjeva; pun radosti; pun nade]
3. od koga nije ništa oduzeto ili smanjeno; potpun, apsolutan, ničim ograničen [puno zadovoljstvo]
4. a. koji ima određenu, potrebnu normu, mjeru, količinu [pun kilometarb. koji sadrži sve potrebne dijelove, sav [puna serijac. koji je završen, doveden do kraja [puni krug]
5. a. koji je postigao najviši stupanj, u procvatu [puna mladost; puna ljepotab. najveći, najviši, maksimalan (o brzini, sili) c. koji nije oslabljen, koji je u svojoj prirodnoj jačini (o glasu, zvuku); masivan [puno drvo]
6. koji je umjereno gojazan, krupan (o tijelu)
7. koji je potpun; cjelovit [puno značenje riječi]

SINTAGMA

dupkom (dupke) pun;
pun kao šipak potpuno pun, ispunjen do krajnjih mogućnosti;
pun Mjesec mijena kad se vidi Mjesečev krug u cjelini; uštap;
pun puncat prepun, krcat

FRAZEOLOGIJA

puna glava (čega) mnogo misliti i brinuti se o kome, čemu;
pune gaće, pun tur (imati) jako se uplašiti;
puna kapa (mi je svega) nepodnošljivo, nesnosno stanje;
puna mi je pipa = puna mi je kapa;
puna su mu usta koga/čega 1. iron. naveliko govori o kome/čemu 2. jako hvali;
pune ruke, šake (posla) vrlo mnogo;
punim jedrima (punom parom) svom snagom, najvećom brzinom;
pun puncat (pojačano) pun do krajnjih granica;
(biti) pun sebe uobražen, umišljen;
u punoj formi biti (u punu formu doći) potpuno u svakom pogledu pripremljen, spreman za što;
u punom jeku u najvećem razvitku;
u punom smislu riječi u svakom pogledu, potpun, pravi

ONOMASTIKA

Pùniša m. os. ime (narodno), zast.
pr. (nadimačka): Pùnoš (190, Zadar, Benkovac, S i sred. Dalmacija)

ETIMOLOGIJA

prasl. *pьlnъ (stsl. plъnъ, rus. pólnyj, polj. pełny), lit. pilnas ← ie. *plh[sub]1[/sub]nos (lat. plenus, got. fulls)

PRIMJERI U REČENICAMA