Istoga dana, u ljubljanskome dnevniku Slovenski poro č evalec, pisac Tone Seliškar Tita je do č ekao rije č ima: Mi ć emo, a ve ć i jesmo, krvlju u našim srcima upaliti osvetu kao program i sadržaj, da tu družinu izdajica i krvnika uništimo i satremo. Nikako nije i ne bi smjelo biti dovoljno da nekoliko javnih osoba kao što su to napravili Danijel Ivin, Slavko Goldstein i Stjepan Mesi ć iznesu svoje (neistinite) tvrdnje pa da Predsjedništvo Hrvatskoga sabora prekroji tako važnu odluku o kojoj je dosad postojao konsenzus.

Pa ć emo vidjeti da li ć e biti kakava rupa negdje jer ako ne ć e moramo u potragu dalje, zapeli smo za ovu jer mama radi tu pa imamo recimo veze, ali nebitno di bude neka bude bitno da smo mi sretni. do ć i ć e nove obaveze i zadaci koje ć u trebati u kratkom vremenu ispuniti, tako da ne ć u mnogo biti s vama, definitivno ć u vas obavještavati o svemu što ć e se dešavati, tako da nikako ne ć ete biti zakinuti.

Ovom prigodom ne ć emo se baviti onima koji, na žalost, ne znaju za postojanje hrvatskog naroda južno od Prevlake, tj. današnje granice izme đ u Hrvatske i Crne Gore.

Kada se, dakle, Lojtrica razboli, njegova supruga i najbolji prijatelj ponašaju se kao da je Lojtrica teret koji treba zbaciti jer je to jedini način da prežive: ili ja ili on, glasi njihova surova i k tome lažna dilema (Tr č imo i ne okre ć emo se).

Avvenire piše: Što se ti č e naše mržnje prema Hrvatima ili bolje protiv hrvatstva, zar to predstavlja kakvu opasnost za monarhiju ili za javni red? (...) Mi ć emo i dalje vjerovati da je ova mržnja domovinska dužnost, a istovremeno i moralna kompenzacija.

Mi ć emo tegljenjem u Veneciju neizbježno pružiti mnoštvo zanimljivih vizuala.

Napokon po č inje svitati, prelije ć emo Kordiljere i ve ć zaokre ć emo i tu zapažam prvu razliku: posljednji put kad sam letio avionom iz Santiaga za Buenos Aires Kordiljeri su se doimali mnogo ve ć ima i mnogo bjeljima; sada ne djeluju tako veliko, a i bez snijega nisu u punom sjaju.

Č eka li to i dana š nji svijet, dana š nje ljude, do kada ć emo se klati? do kada ć emo upropa š tavati sve oko sebe š to imamo?

Ho ć emo li na kraju postati morski ljudi, ž ivjeti pod morem ili pak biti pe ć inski ljudi, biti duboko zakopani pod zemljom?

Nadam se samo da ih neophodnim nabrajanjima ne ć emo zagnjaviti, jer popis je uistinu duga č ak.

Putujemo i stojimo na istom mjestu, ne mi č emo se od nas samih (). U sedam pri č a okupljenih u zbirci susre ć emo se sa sedam sudbina razli č itih žena razli č itih po životnoj dobi (od mladih do vrlo starih), po socijalnom statusu (od siromašnih do relativno situiranih), po prebivalištu (Be č, Berlin, New York, Zagreb), po onome što su proživjele (neke vuku traume iz djetinjstva, neke pak bra č ne ili kakve druge brodolome), po ambicijama (od želje za pukim preživljavanjem do nastojanja da se uzde života koji je pošao po zlu uzmu u svoje ruke).

U cvijetu te mladosti najviše se istaknula latica darovite Martine Klari ć (Monika), koja ima predivan glas i koju ć emo, uvjeren sam, još mnogo puta č uti.

Ovdje ć emo samo navesti prijedlog njegova mogu ć eg doslovnog prijevoda: Ora č za plugom upravlja radovima (B.

Pro č itamo li, primjerice, broj 62 zdesna nalijevo dobit ć emo 26, a zbroj ta dva broja 88 njihov je zajedni č ki palindrom.

Ali ono što mi je u prvih nekoliko minuta najviše odvuklo pažnju bili su mirni i tihi Č ileanci, Č ileanci koji su gledali u pod kao da lebde iznad nepreglednog ponora i kao da je taj aerodrom samo jedna iluzija i kao da ć emo svi završiti u nekom ništavilu koje ć e nas č udotvorno i neizbježno zaštititi, traže ć i zauzvrat tajnovit i neoprostiv danak, danak koji nitko nije u stanju platiti, ali nije ni spreman priznati da ga ne ć e platiti.

Ovdje ć emo se malo zaustaviti i pokušati dozvati Krležine tekstove u pomo ć.

Preostaju samo krikovi patnika. Ipak valja ponoviti njegove rije č i na kraju toga apela: Mi ne ć emo odustati.

Spomenimo još jednu važnu informaciju, onu iz bilješke na omotnici knjige: Ana Bako je izmišljeno ime. U suvremenoj hrvatskoj književnosti ne susre ć emo se č esto sa pseudonimima, što poja č ava radoznalost: tko stoji iza lažnog imena?

Ne ć emo se, baviti odgonetanjem imena, jer bi to bilo besmisleno.

Crveni konj je ina č e slika iz Otkrivenja koja djeluje snažno i energi č no (konj je jaka životinja; crveno je boja krvi, života, socijalisti č ke revolucije) te je, kao što ć emo vidjeti, u suglasju s tekstovima u zbirci.

Koncert po č injemo uvertirom Wagnerovim Majstorima pjeva č ima, dok je drugi dio ispunjen glazbom 20. stolje ć a, koncert je i nazvan Od bolera do sambe jer ć emo izvesti Ravelove Bolero i Pavanu za preminulu infantkinju te Josipovi ć evu Sambu da camera.

Oko obrazovanja nastojimo jer se ho ć emo u svijetu bolje razumjeti, jer ho ć emo u našem djelovanju postati slobodnijima i neovisnijima, jer imamo potrebu ne samo prilagoditi se svijetu nego ga i oblikovati.

I zato ć emo danas, mama, u parku tra ž iti štapove jer ž elim napraviti još likova.

Prolaze ć i dvoranama prvoga kata Versaillesa susre ć emo Murakamijeve skulpture koje nam na neki uvrnuti na č in otklanjaju pozornost sa sama dvorca, njegovih suverena i njegove povijesti.

Problemima naše muzejske prakse ne želim optere ć ivati č itatelje Hrvatske revije, o njima ć emo na mjestima gdje ih je mogu ć e riješiti.

Predstave ovogodišnjih Gavellinih ve č eri povezane su teškim temama kojima se svakodnevno susre ć emo iz rakursa otpora prema slušanju i odnosu poslušnosti služenja, uo č avaju ć i licemjerne interpretacije normi koje postavlja društvo i vlast.

A jo š me vi š e zabrinjava postojanje Googla, kao bo ž anstva, jer ako Google postane bo ž anstvo (a mnogi ga sljedbenici ve ć slijede-a i ja sam me đ u njima, jer ne pro đ e dan da se ne okoristim č arima te tra ž ilice, pitanje je vremena kada ć emo svi po š andrcati i zavr š iti ž icama spojeni na male procesori ć e...

Ili kad u tre ć em č inu uz Gurnemanzove rije č i tko se to tamo približava svetom izvoru nai đ e Parsifalov motiv, sjetit ć emo se da smo ga ve ć susreli, ali gdje li je to, pod milim bogom, bilo?

Odjednom, Vuleti ć emocionalno uvodi sebe u pjesmu (iako to ne ć e biti sveprisutno personalno ja zbog re č enog alegorijskog naglaska) i to ć emo pripisati onoj posebnoj vrsti mudroslovne osjetljivosti koja proishodi iz onih trenutaka kada pjesnici nadi đ u muževne godine i u đ u u one respektabilne.

Da i iz Parsifala dopire ponešto od re č enoga, najlakše ć emo prepoznati ako se upitamo koje se njegove tematske sastavnice (likovi, radnje, prostori, naznake društvenosti) doživljuju kao antiteze moderni, a koje kao alegorijski komentar njezinih pojavnosti.