Kako ne poznajem te dugo... niti mjesec dana... da ne znam ni tvoju najdražu boju... ni tvoju najdražu igru iz djetinstva... ni ime tvoje prve ljubavi... ni jeli više voliš čokoladu ili sladoled... i još takvih milijun sitnica... znam to su SITNICE.... ali te sitnice po meni ćine osobu posebnom... pa ako ih ja ne znam zašto si ti meni tako poseban... zašto se bojim da te ne izgubim... zašto ti otkrivam tajne... zašto s tobom zamišljam svoje prvo svitanje u zoru... odgovor sam dobila sinoć... jućer popodne dok sam se spremala za vani sama sebi sam u jednom trenu poželjela pljunut u lice... jer kao da sam osjetila sreću što idemo vani samo mi cure... i što ti uopće nećeš biti na istom mistu kao ja.. pomislila da je ova veza moja iluzija... da te možda ni ne volim kao momka nego kao prijatelja... da te ustvari samo poštujem kao ćovjeka... izlazak je poćeo super... nas 6 cura se zagrijavamo u nekom kafiću prije odlaska u klub gdje je nastupao XXX... od njih 5 cura samo te Lipotica poznaje... one me pitaju kakav si... ona odgovara umjesto mene... hvali te na sva usta... ona kojoj ni jedan moj dećko nije odgovarao... nakon nekog vremena odlazimo u klubu... sve punou jednom trenu ostajemo samo ja, Lipotica i Plesačica... ostale tri cure odlaze do garderobe... mi plešemo... nakon sat ipo vremena na moj mob dolazi poruke... od one tri cure... da su one izašle i idu ća... da dođemo po jakete... onda shvaćamo da ako izađemo nećemo više moći ući... ali moramo... izlazimo ljute... ja pogotovo... jer mene su maltretirale da nabavim karte... one su to forsirale... a i sama obožvam tog pjevaća i željela sam se isplesati... ne pokazujemo ljutnju... u jednom trenu shvaćam da su one izašle jer je jednoj dećko u klubu do s neka dva prijatelja i one su odlućile ići do njih... one koje su toliko željele ženski izlazak... u tom trenu Lipotica zove dećka s kojim se bari da dođe po nju... a Plesačica odlazi kući... vidim da odlaze jedna po jedna... ženski izlazak je gotov... u meni se javlja bis... oći mi se pune suzama... Lipotica se okreće i vidi to... želi ostati ali ja joj ne dam... guram je u njegovo auta i zatvaram vrata... uzmem mobitela da zovem mamu da dođe po mene... ali ja primam poziv... na zaslonu piše Kviki... kako sam plakala pokušavam prominit glas i javljam se... razgovor teće ovako: ja: HALO... k: jeli me ćuješ (muzika trešti)... ja: ćujem, reci... k: ma tija sam samo provjerit jeli sve u redu... iako sam se trudila do tad jer mu nisam željela pokvarit izlazak... poćimam plakati... k: šta ti je, jesi dobro... ja: jesam, ne brini, lipo se ti zabavi, ćujemo se sutra... poklapam slušalicu... opet zove... ja: halo... k: ako mi ne rećeš di si i šta ti je poludit ću, odmah mi reci... ja: ispred XXX kluba sam... k: dolazim po tebe za min, da se makla nisi... nakon toćno 6 min vidim njegovo auto kako se zaustavlja... trći prema meni... diže me s kamena... k: Šta ti je, jesi dobro, jeli ti ko šta napravio?... ne odgovaram, samo mu gledam u oći... te velike crne oći koje su me toliko puta nasmijale u ovo kratko vrijeme... u tom trenu me zagrlio... i pogodio je što mi treba, taj zagrljaj, dokaz da nisam sama... da imam nekog ko me voli... ćuva... poštuje... tu je za mene... odlazimo u auto... tišina... stavlja cd... poćimlje meni najdraža pjesma... otkrivam jednu stvar... DA I ON PAZI NA SITNICE... pa tako ću polako otkriti i druge... okrećem se prema njemu i shvaćam da ja tog momka volim, da to nije iluzija... to je stvarnost... on je moja stvarnost... i HVALA mu na tome...