I kod nas ima dobrih trenera, ali ipak nisu na nivou bivših velikana-Zebec, Čajkovski, Ivić, pa i Marković, a Posebno ĆIRO.Dosta naših trenera rade vani, ali po dalekom i bliskom istoku, arapskim i afričkim zemljama čiji se nogomet razvija, ali ipak nije (uz neke časne izuzetke) na nivou evropskih i južno američkih najboljih klubova, a počesto niti reprezentacija.Možda bi brže napredovali da nisu (slično hrvatskom nogomet ranije) veliki izvoznici talenata i dobrih igrača.Tako je teško upoređivati naše i strane trenere, ali je činjenica da je malo koji (pa i eminentniji) strani trener postigao zapaženije rezultate s našim klubovima, dok su naši treneri (posebno starija već spomenuta ekipa) postizali značajne rezultate i to i sa eminentnim klubovima.Tako da bi se moglo zaključiti da naši treneri (dobar dio njih) nezaostaje puno za stranim, ali da u našim klubovima imaju daleko teže uvjete za rad i stvaranje (posebno zadnjih godina). Nadalje strani klubovi nemijenjaju tako često trenere (iako niti to nije više tako) te treneri imaju više vremena i mogućnosti pokazati i dokazati svoje znanje.Osim toga daleko je teže raditi pod stalnim pritiskom i nerealnim zahtjevima Uprava i navijača (za ove zadnje ima opravdanja, ali za Uprave ne) Činjenica je da su rijetki klubovi (osobno neznam niti za jednoga) da imaju neke strategije razvoja klubova (pogotovo ne realnih). Sve to otežava rad naših trenera i sputava ih u postizanju vrhunskih rezultata.Iako su u pogledu toga dosta krivi i sami trener, jer u potrazi za poslom prihvaćaju i nemoguće uvjete postavljene od Uprava, često svjesni da to neće moći ostvariti, ali egzistencija je upitanju i sve se prihvaća.Nadajmo se da kada jednom dođu neka normalnija vremena (nadam se da će doći) da će i naši treneri i na terenu moći pokazati i dokazati da većina njih nije ništa lošija od često razvikanih stranih trenera.