Protrnuvši od tog ptičjeg glasa, bez daha, nepomično, Filip se pripio uz jedan ogroman pojastučeni starinski naslonjač, osjećajući kako mu prsti polagano ulaze u staniol, kako se čokolada topi u njegovoj ruci, kako ne zna što da počne sa svojim zgužvanim cvjetićima (" da ih baci "), kako mama plače prijeko u sobi, tiho, sasvim tiho, ali plače, a šojka čeprka po svojoj krletki, vrti vrtaljku, ljušti lješnjake, brusi svoj kljun o blistave žbice, i sve je tako neugodno, zagušljivo, mračno, pretoplo, sve se lijepi kao rastopljena čokolada, sve zaudara po gadnoj kreštavoj sivoj ptici.