jednog dana svi mi studirajući (d) očekivat ćemo opet veljače kažem opet jer će nam falit veljače.. falit će taj mjesec mačije ljubavi falit će nam odbijanje prevrtljive kave (i one s velikim i one s toplim) jer nas na njih neće imati više tko pozivati mjesto mjaukanja u našim ušima odzvanjat će bezrazložni plač naše djece grintanje će postat neizostavni začin životu baš kao i vegeta no više tad nećemo se baviti literaturama i razmišljanjima. mjesto mašte, fantazije, ideja i ideala, snova i sanja. naše umove čeprkat će hladna i surova analiza, neuspješna sinteza.. ostat će nam samo da uz jutarnji miris frankove kave i dalje zamišljamo ljepši svijet s možda nekom drugom i drugačijom vrijeme će i dalje gaziti i mi ćemo biti gaženi i biti gaženi i/ili (ne) sretnom ljubavi I nećemo znati bili se osjećali gRuplje a bit ćemo u svakom slučaju osjećajno glupi Volimo, volimo veljaču i zvukove mačaka u plaču živimo, živimo u dahu jer svi vrati ćemo se prahu.. prije ili kasnije i mačke, i ona, i on, i mi, i knjige, i svi Samo Veljača bit će još tu i dalje p. s.