Vjerni Božji narod koji je razasut počitavoj kugli zemaljskoj uvijek je vjerovao da je Marija neokaljana Djevica i Majka Sina Božjega umrla od žarkog čeznuća za svojim Sinom.

Zakaj se sad čita da se ovaj ili onaj glumac i novinar i pjevač rastavlja od partnera, a kad su ulazili u vezu i pred oltar onda su, navodno, sve znali o Ljubavi i Vezi i instituciji Braka i orgazmima i zarađivanju love.... e pa nisu znali, netko je kiksao, a to ne želi priznati jer ima glupi ego-tripovski ponos i onda se Harmonija raspada i jasno je da će jedno tijelo izletjeti, ali opet prema nekom drugom tijelu sa kojim će se privremeno družiti jer tko jednom pokvari uvijek će kvariti i tu Boga nema, a bez Boga nema Ljubavi jer on je Harmonija... psiholozi ili feministice će vam naći neki zamjenski izraz umjesto " bog ", ali sve se svodi na Sklad-koji-je-ugodan... a samo budaletina može dopustiti da ga čista lova tako vrti ili ego-trip i karijera, jer jednom će sve doći na naplatu, a nije dobro ulaziti u Starenje i Odlaženje prljave ili konfuzne duše.... jer jednom će se sva ta stanja i čeznuća i vjerovanja i skrivene misli milijardu puta pojačati.... zato - od dobrote, skladnosti, iskrenosti, ljubavi, vjernosti, čistih računa i duge ljubavi nema boljih lijekova... A TEK NAKON TOGA POKAŽEŠ SANDALU, SKUPU HALJINU, NOGU, SJAJ, SEKS, NOVCE, POTREBE, DONJE RUBLJE....

Slika sjajne ponosne " kraljice mora " neprestano joj lebdila pred očima, roditeljska kuća s veselom, mladom joj braćom jednako joj oblijetala duh, a duša joj čisto pogibala od bolna čeznuća za milim domom.

Lirski junak zaokupljen je nedoumicama suvremene egzistencije, a njegova se potonuća, raspeća, nade i čeznuća donose u jezgrovitim stihovima, čija se bujna metaforika nerijetko uzdiže i do značenja simbola. 92. Stamać, Ante, 1939 - Sabrane pjesme/Ante Stamać.

Advent je vrijeme kad oplemenjujemo svoje osjećaje čeznuća za Bogom i spasenjem, a Božić je vrijeme djetinje, bezbrižne životne radosti i nježnih osjećaja.

Njihove će duše složno zabroditi na krilima uspomenâ u rodni grad i pružit će za njim ruke čeznuća, kao što su ih za svojom domajom pružala djeca Izraela što su plakala nad vodama Babilona.

No, njima, zgaženim cvjetovima čeznuća za slobodom, domom, domovinom i Bogom, eno Kamenoga Cvijeta u srcu Vinice čiji križ pjeva o Onome koji nas je oslobodio prolivši svoju krv i darovavši sav svoj život za nas, pa i za pozemljare koji su gazili travu i cvjetove u njoj ne dižući pogleda prema visinama koje se izdižu iznad ovih zavelimskih uzvisina i ovih vidljivih nebeskih nepreglednih plavetnila, nego su samo svoje poglede upirali u zemlju i njene raspukline.

A ja eto čisto zamirem od čeznuća - od ljubavi

I mala mu duša izgara od čeznuća da bi bio ondje sasvim blizu pa žali da Bog ne šalje više onakvih ljestava kakve je Jakovu pokazao

Gospodin Borislavić samo što nije od čeznuća dušu izgubio - progovori Evelina djevojci tek što se je na pragu pokazala.

Brkanovića i ciklus pjesama ' Pjesme čeznuća ' J. Gotovca.

U široku raspoloženju zasićenosti imalo je za čas izginuti sve ono, što je bilo predmetom i njezina čeznuća i njezina svojeljublja i neke opet strastveno željkovane zamrle ljubavi.

Tim pak raznijeti gotovo jednaki žar čeznuća da je ima kod sebe, da si razblažuje srce pod čarom one daleke dobrote i svetosti koje je nalazio u čitavom njenom biću.

Zbog toga kršćanin želi doći Bogu i ne poznaje većeg čeznuća ili svete želje od toga da bude s njim vremenito i vječno sjedinjen.

Njezina snaga osjeti se u punoj mjeri kada je netko recitira s mnogo strasti i čeznuća, zaneseno i uz diskretnu glazbenu pratnju.

I srce joj jače nego ikada zadršće od čeznuća za Venecijom.

Među njegovim značajnijim djelima su Simfonijsko kolo (1926.), romantična narodna opera Morana (1930.), " Pjesme čeznuća " (1939.), ciklus " Intima " za glas i klavir, opere " Mila Gojsalića " (1951.) i " Dalmaro " (1958.).

Toliko je lijepa i čeznuća pa nam se čini kao nemoguća za ovakve ljude kakvi smo mi.

A najčešće su ovi zvuci skladali cijele melodije, jadikovali, klicali i opet od čeznuća plakali, posve kao da su eto na u tome pocrnjelu ormariću starodavnog glazbala utisnuta i sapeta sva ljudska srca, kojih se domogoše čama, bijeda i strast.

Sve što su imali za svoje ljubavne domjenke, bijahu njihovi pogledi puni tajne želje i čeznuća, ali i ti su se u prisutnosti baruničinoj tek plaho i krišom sastajali.

Moj grad me dozivlje, čeka... pun čeznuća kamenih ulica i prosjalih zvonika.

Pobjegao je glavom bez obzira, da barem sačuva malo sebe sama i otrese se teška bremena genijalnoga djela koje je bilo nemoguće vratiti u bocu skromnosti i tajne čeznuća.

Drugi dio koncerta donio je prvo Pjesmu šumske golubice iz kantate Gurske pjesme Arnolda Schönberga na stihove Jensa Petera Jacobsena, što se stilski i sadržajno lijepo nadovezalo na Wagnera, posebice njegova Tristana, a za kraj odabrano je još nešto reprezentativno sličnog ugođaja ali iz hrvatske glazbene baštine, antologijske Pjesme čeznuća, op. 21 Jakova Gotovca, što je za svaku pohvalu, jer je u tom ciklusu od pet koncerata bilo premalo hrvatske glazbe.

Zašto smo narod kojemu pamet i duh opterete neke nedoumice, te potamni istina; zašto smo povodljivo skloni radi drugačijih stavova pojedinaca i skupina, iznošenih radi nečijih interesa sa strane ili pomućenih pogrešnim postupcima nekih s naše strane - što nije bilo moguće kontrolirati u tim konfuznim danima - skloni umanjivati vrijednost stradanja i žrtava tj. položenih života, zatim svetost ideala i ciljeva koji su bili u nama, silinu čeznuća i nadanja koje u našim dušama; konačno izvojevanu pobjedu, slobodu, mir

Time mu omogućuje da ostvari ona najdublja mladenačka čeznuća, koja svi mi u sebi duboko nosimo.

htio bih napisati ljubavno pismo poznatoj ženi koju nekoć ljubljah: ne polazi mi za olovkom, ne bje samo jedna htio bih napisati ljubavno pismo nepoznatoj ženi. ni to mi ne polazi za olovkom. htio bih napisati više pisama jednoj ženi. uzalud. posve sam izgubljen u najljepšim riječima koje ne znam iskazati. htio bih napisati mnogim ženama jedno ljubavno pismo. to bi već imalo nekog smisla. htio bih da se pisma sama napišu ženama koje vidjeh samo na sekund. na izmaku milijuntog djelića sekunde. u kresnutom mimolazu. mirisalo je sve po onom uzbudljivom trenu u kojem bijaše nešto i od one utvarne vječnosti. možda to bje san? pa ljubavno pismo i jest neko lice sna. pokušaj ustreptalog nabacivanja nježnog lasa nestvarnog prema stvarnom. pismo je uvijek nekažnjivi osvajački čin. pohod na dušu, na tijelo, u tijelo, na mozak, u mozak, pohod na ono što vidimo i što ne vidimo a tek oslućujemo: pa su tako ljubavna pisma zamke čiji je ishod počesto nepredvidljiv. iščekivanja. unutrašnja šaputanja. zaklinjanje i molba. obećanja nevinosti i herojskih čina. prepredene pohote. i ona, konačna, čekanja odgovora između dva vremena, između dviju obala najljepše su dionice i duhovnosti pisma. odgovor možda neće stići u pravi tren. možda nikada. ništa zato. vrijeme mojeg/tvojeg treperenja i iščekivanja iskupljenje je svakog mogućeg poraza duše... ne pišem više ljubavna pisma. ispisala su me. iscrpila. isušila. pišem sad samo pisma u mislima bez rečenica. u znakovima. tu abecedu zovem d r h a t i m a. još uvijek mogu uzdrhtati. poslati (ne) poznatoj ženi nijemi poziv na (bes) tjelesno podrhtavanje. hajde, ženo/ljepoto zadrhtimo u ime onog milijuntog dijelka sekunde kad smo se zakresnuli i zapalili tzv. veliki ozbiljan svijet. dakle, sad pišem ljubavno pismo oku nepoznate žene. očima svih žena. onom pramenu kose koji me nije vidio, ali je oćutio da ga gledam i (za) uzimam preko vala ili spirale kemijskog erosnog povjetarca... nepravedno je ne nakloniti se prokletstvu i milinju slučaja kao što je i nepravedno pisati lj. p. iz pepela. hladna. racionalna. nemuževna. nepožudna. prava ljubavna pisma su gotovo slijepa. od čeznuća djetinjarija i žara pohote. ona su djevičanski bestidna. i ne pripadaju samo ovom naglom trenutku sada. ona su i prošlost i budućnost koja je, također, već prošlost. stoga i ne mogu napisati jedno lj. p. samo jednoj ženi. pišem, dakle, ljubavno pismo i ženama koje nikada nisam ugledao niti ću ih ugledati. a možda... moj naklon, prokleti slučaju, zazivam te svim opasnostima, labirintima i enigmama unatoč... darling. tako mi je drago što te još nisam stigao upoznati i dotaknuti. i više od toga. reći ću ti o mnogim tajnama i šutnjama kad se dogodimo. kad totalno jedno za drugim po (b) ludimo spreman sam s tobom podijeliti kruh i vino, mrvice života i obilje kušnji/ljepota, blagost i gnjev, maleni stol i usku postelju... bit ću tad spreman i za te, bosonog, otići u dobrovoljno progonstvo u daleki, smrznuti sibir tvoj/vaš branislav glumac zagreb, siječnja 2009.

Nema tu više nikakva slatkog čeznuća, nema tu zanosnog slavljenja njezine duše, nema zanimanja za njeno živovanje, za svaku malenkost, koja na nju sjeća.

Ah, ona draga, ne mladalačka nego baš djetinjska bezbrižnost, koja ni samoga čeznuća još pravo ne poznaje i koja se svemu veseli jer drugo i ne može nego se veseliti: taj jedini dar ljudskoga života vladao je još posve dušom i srcem njezinim.

Zidić ih ovako ocjenjuje: Franetović: »U pjesništvu Vjekoslava Franetovića iznenađuje nas obilje lijepih slika i situacija, plemenita patina evokacijskih prispodoba, uvodićevska duhovitost nekih sadržaja.« Jelačić-Kajbuš: »Glas ovoga hrvatskog rodoljuba, emigranta, intelektualca, lutaoca i pjesnika izvire iz srca hrvatske kajkavštine, u nepreglednome nizu njegovih intonacija: jednom prpošan i živ, drugda duhovit pa nježan, a onda pak potepuhovski buntovan i zaigran, potom sjetan i bolan do suza, ironičan i pun sarkazma i gorčine, gnjeva i sentimenta.« Darija Škunca Klanac: »Rekao bih da je u tome pjevu osjetna i neka temeljna naša prikraćenost za tolika ovozemaljska dobra koju kompenzira svijet iskrenih, jednostavnih i tako naravnih osjećaja, te se kojiput čini da su povremeni boravci u zavičaju boravci među počelima svijeta, povratci u Iskon.« Blaženka Kos: »To je pjesništvo ženskog bića; danas bi je književni kritičari svrstali među autorice tipičnog ženskog rukopisa, sentimentalnog, melankoličnog i u neku ruku pasatističkog.« Božena Boška Marcelić: »Pjesnikinja ljubavnih čeznuća i domovinske nostalgije, pomiješala je dvije proturječne energije u svome pjesništvu široke i glasne vokacije: produktivne energije ljubavi (i kad je razigrana ili umorna) i sentimentalne...« Melkior Mašina: »Obrazovan, možda i jedan od najobrazovanijih Hrvata pjesnika u tuđini. (...) Melkior je Mašina pjesnik kršćanskog srca i osjećaja pa mu domete valja odmjeriti u krugu i kontekstu hrvatskih pjesnika kršćanskog duhovnog i moralnog svjetonazora: poslije Šopa, Sudete, Bonifačića, Kokića, Kuparea, Košutićke, Vlaisavljevića i drugih.« Đuro Palaić: »U najboljim svoji stihovima Palaić je pjesnik egzistencijalan, esencijalan, domovinski, vinski, ljubavni; hedonist, humanist; čovjek zemlje, snažnog bila.« Zbornik je obogaćen likovnim prilozima hrvatskog umjetnika Mire Sinovćiča.

U doba romantikâ bio on pravim idealom svim nesretnim pjesnicima a ostarjele plemkinje usidjelice malone izgarahu od entuzijazma, želje i - čeznuća za njegovim podzemnim hodnicima, uzidanim kosturima i strašnim događajima koje su u tamnoj njegovoj prošlosti naslućivale - ah, šta - čisto jasno sebi predočavale.