Zato što mislimo da smo mi snalažljivi, pametni, uporni i da ćemo mi voditi, upravljati, biti ispred njih zato što smo u Zagrebu.Pogledajmo istini u oči, pa mi idemo samo linijom manjeg otpora, zaposliti ćemo se u nekakvoj firmici, državnoj ili privatnoj sasvim svejedno kad ćeš raditi 10 sati dnevno, hraniti se u McDonaldsu, nalaziti se s prijateljima na 3 minute kraj tram.stanice, imati 1 dijete jer za više djece nemaš vremena, jer i to jedno ti viđaju samo tete, učitelji, treneri i drugi.Ljudi, nisu samo imoćani u Zagrebu Tonći Vrdoljak, Miomir Žužul, Ante Žužul, Zvone Boban.Ne žive svi na visokoj nozi kao ovi kojima se toliko dićimo, a di su ostalih 30 000 (trideset tisuća) računajući samo prvo i drugo koljeno koji su iselili, a ostali... Upoznajem ih svakog dana, ima ih i menađera, direktora, ali i konobara, vodoinstalatera, čistaća ulica... ne žive svi tako bajno.Jesu li oni mogli to isto raditi i u Imotskom.Naravno, samo su išli linijom manjeg otpora i utopili se.Utopili se u prosjeku, prosjeku radničke klase.Umjesto ŽIVOTA izabrali su SUživot, ovisnost o drugome, o nečemu... Apeliram na povratku, na autocesti Dalmatini, na gospodarskoj zoni u Imotskom (biti će i direktora i menađera), na jačanju Turizma (biti će hoteljerstva, restorana, turističkih agencija, animatora...), jačanju graničnog prometa (koliko tercijalnih djelatnost: promet, logistika...), jačanju poljodjelstva... bITI ĆE I DJECE I ODRASLIH, BITI ĆE Apeliram da svak svoje komentare potpiše sa \ ' \ ' Vratit ću se \ ' \ '.