Trebao bi biti upoznat s naravi i raznolikošću čitanja različitih sakramentalnih i nesakramentalnih slavljā crkvene zajednice. 2. Od toga vanjskoga poznavanja potreban je prijelaz u poznavanje naravi različitih književnih rodova u istoj knjizi: povijest, poslanice-pisma, proroštvo, pjesništvo...; biti svjestan da postoje i različiti načini izričaja: činjenične tvrdnje, ispovijesti, pripovijedanja, parabole. 3. Korisno je misliti na zajednicu, na njezin unutarnji sastav i osobine koje ju određuju; prema tomu valja prilagoditi ton glasa, poglede, povezanost sa zajednicom šutnjom, stanke, te, rečeno jednostavno, uspostaviti plodonosno priopćavanje Riječi; odnosi čitača i zajednice su obilježeni ne samo čitanim tekstom, već i svakodnevnim životom u zajednici (zajednica poznaje čitača, jer bi on trebao biti njihov pomoćnik u prihvaćanju Riječi i na neki način izabran); sve to treba iskoristiti i usavršiti. 4. Na to se nadovezuju praktične upute: poznavanje korištenja mikrofona; vrijeme koje valja uporabiti za samu tehničku izvedbu čitanja (razmatrajući ga, tekst postaje prisno i nutarnje srašten s čitačem, te se po razumijevanju lakše odrede stanke, izričaj, naglasci, ali ako se tekst ne razumije, kako će se prenijeti?); u početku je uputno snimati čitanje i provjeravati nedostatke u njemu. 5. Uz sve ovo, važan je ponekad i vanjski izgled, već prema prilikama slavljenja; ne treba biti strogo uokviren u propise, već izgrađen tako da čitava osoba čitača progovara Riječ, u odjeći, pokretima, glasu...