Ljudi čije sam knjige priređivala Ivan Stambolić, Zoran Đinđić, Bogdan Bogdanović, Marko Nikezić, Olga Popović Obradović, Ivan Đurić, Slobodan Inić i Novak Pribićević različitih su profesija i životnog iskustva, ali jedinstvenog moralnog i profesionalnog stava, koji su išli su protiv struje svoga vremena.

I dok odvjetnici obitelji Đinđić prozivaju Koštunicu da je kao predsjednik štitio političke nalogodavce atentata, Koštunica optužuje vlast da ga politički proganja i da zlorabi godišnjicu atentata te da pravosuđe montira sudske postupke.

Bivši predsjednik srbijanske vlade, Zoran Đinđić je ubijen jer je krivo iščitao poruke međunarodnih moćnika pa je dao uhititi i izručiti Miloševića.

Iznimno smo zadovoljni da susret raste ukvaliteti sudionika, ali ne i u kvanititeti, kazuje Đinđić

Reč je o još jednom paradoksu: trojica glavnih protagonista u srpskoj političkoj drami poslednjih dvadeset godina Slobodan Milošević, njegov glavni demokratski oponent, premijer Zoran Đinđić ubijen 2003. godine, i vrlo umešani Zapad u osnovi su bili sledbenici istovetne teleološke ideje: svoju političku misiju u Srbiji videli su pre svega u dovršenju zaustavljenog istorijskog procesa; to znači da su pravu političku bolest Srbije poimali kao posledicu tog u sebi nedovršenog istorijskog procesa.

Njegova knjiga iz 1988. nosi naslov Jugoslavija kao nedovršena država. [ 14 ] Za razliku od Miloševića, Đinđić je time mislio na nedovršen proces demokratskog konstituisanja bivše Jugoslavije.

Komunističku Jugoslaviju, čije je demokratsko dovršenje Đinđić načinio ciljem i svrhom svog političkog angažmana, on je tada označio kao stanje koje leluja između istine i laži. [ 15 ] Pa ipak, njegov projekat dovršenja nije ugledao svetlost dana u istini jugoslovenske demokratije, već u laži srpskog nacionalizma, u sredstvima bez svrhe, u Srbiji bez Đinđića. [ 16 ] Najzad, i političko držanje Zapada u odnosu na dramu jugoslovenskog raspada umnogome je bilo određeno istom logikom dovršenja logikom postkomunističke tranzicije, odnosno predestiniranog razvojnog procesa na čijem kraju se nalazi logos liberalno-demokratskog kapitalizma zbog čega njen početak i pretpostavlja mitomaniju komunističkog totalitarizma, odnosno preddemokratskog nacionalizma.

Čak je i Đinđić, koji je bar pokušao da tome stane na put, izgubio život praveći jedan od svojih pragmatičnih kompromisa onaj sa srpskom mafijom.

Ivo Pukanić nije Đinđić, makar je i Đinđić koketirao sa kriminalcima, pa ga eto došlo glave, Ivo Pukanić nisu svi novinari u RH, Ivo Pukanić je manipulator i tu vjerujem njegovoj supruzi Mirjani, Ivo Pukanić nije i nesmije biti važnija žrtva od onih preko kojih smo šutke prešli.

Ono što je jako zanimljivo je i ovo: U Beogradu postoji i poprilično raširena " škola mišljenja " da je baš taj kumanovski sporazum posredno i uzrokovao ubojstvo Zorana Đinđića, a to se tumači na način da je Zoran Đinđić u nekom 6 - mjesečnom razdoblju koje je prethodilo njegovom ubojstvu nekoliko puta vrlo ozbiljno spomenuo mogućnost da iskoristi prava koja kumanovski sporazum daje Srbiji i da doista tih 5000 vojnika i policajaca fizički i razmjesti po Kosovu.

Takvu zadaću već neko vrijeme provode samozvani eksperti koji u srpskim i hrvatskim medijima spominju prastare navodne TDR-ove afere ili plasiraju teze o sprezi duhanske mafije i visoke politike, koje ponekad sežu i do apsurdnih konstrukcija prema kojima je srbijanski premijer Zoran Đinđić ubijen zbog - cigareta.

To je vojska koja brani svoje, a ne otima tuđe. (SSR, Dubravka Stojanović, Traumatični krug srpske opozicije). Shvatili su to izgleda i glasači, pa je njegov SPO na saveznim i republičkim izborima 2000. godine dobio samo jedno poslaničko mesto u Saveznoj skupštini. Istovremeno, Demokratska stranka je bila protiv prihvatanja Vensovog plana, davši 91. i 92. godine punu podršku Milanu Babiću, a 94. Zoran Đinđić je čak učestvovao na legendarnom pečenju vola na Palama, podržavši rukovodstvo bosanskih Srba u odbijanju plana Kontakt grupe.

Zato je na naslovnici Top pet lokaliteta o kojima brine ova ustanova i koji su turistički atraktivni, kazao je ravnatelj Mirko Đinđić, ističući kako veliku vrijednost ima CD koji ide uz Katalog.

- Ovo je tragičan događaj za Srbiju, za čitavu reformsku opciju koju je Đinđić simbolizirao, što samo po sebi ukazuje da iza tog čina stoji velika igra.

Đinđić je stjecajem okolnosti najbolje akumulirao težnju te opcije, on ju je artikulirao i u mnogim slučajevima njome upravljao.

I Đinđić je punih deset godina tijekom Miloševićeve vladavine mukotrpno gradio svoju karizmu, pa ni nakon dvije reformske godine ljudi u mnogo slučajeva nisu njime bili pretjerano oduševljeni.

- DOS je izgubio oslonac, jer ga je Đinđić uglavnom držao na okupu.

S druge strane, zbog brojnih kompromisnih poteza Đinđić je sa svojom Vladom omogućio antireformskim snagama da se konsolidiraju, financijski i kadrovski oporave, da prožmu cijeli sustav i organizacijski ojačaju.

- Oni su u šoku bez obzira bio Đinđić omiljen ili ne.

Šokantno je da u kratkom vremenu dvije velike političke ličnosti, Ivan Stambolić i Zoran Đinđić, mogu nestati ili biti ubijeni.

Toliko je prošlog tjedan tražio ravnatelj javne ustanove za zaštićene dijelove prirode Mirko Đinđić.

Milošević je tog 5. listopada pao, Đinđić okružen naoružanim kriminalcima zemunskog klana osvojio vlast, a Legija je nastavio djelovati kao vođa najjače kriminalne grupe u Europi.

Od tog dana Đinđić se u nebrojeno navrata sastajao s Legijom.

Cijelo vrijeme Legija se nalazio na čelu Crvenih beretki, sve dok nije zapalio disko-klub u Kuli, nakon čega čak ni Đinđić nije više mogao tolerirati takvo ponašanje.

Misleći da svaka država mora imati mafiju, Đinđić je svojim ponašanjem doveo do toga da je mafija došla u poziciju kontrolirati državu.

Proeuropski orijentirani Đinđić tom se pritisku nije mogao othrvati, bio je prisiljen razvrgnuti pakt sklopljen na dan prevrata u Srbiji kad je srušen Milošević.

Vidjevši da nema kud, Đinđić je iznenada okrenuo ploču.

Đinđić je obećanje prekršio i za to bio kažnjen.

Umjesto toga, Đinđić je smaknut, država bačena na prag kaosa, a ubojita mješavina kriminala, politike i tajnih službi još uvijek ostala nedirnutom.

Bojim se da stvari ne bi bile drastično drugačije čak ni da je Zoran Đinđić živ.