Vojislav Koštunica nakon što je ubacio svoj glasački listić nije zaboravio uputiti oštre riječi na račun svog glavnog političkog rivala u Srbiji, premijera Zorana Đinđića.

Posle njega Đinđića, Koštunicu, Tadića, nisu bombardovali da reše Kosovski čvor i ako su oni svi vodili Miloševićevu politiku i donosili odluke kakve bi i on donosio da je ostao na vlasti.

moglo bi se zaći u davne sedamdesete kada je hrpa kvalitetnih likova maknuta sa scene, između ostalih sa srpske strane, Latinka Perović i Marko Nikezić.... povezati sa ratom, sa ubistvom Đinđića... i reći: da @Golgota u pravu si to je takva golgota.... i šta onda - stalno imamo Velikog Brata iznad glave, mi smo nitko i ništa..... a da li je to stalno tako i da li se baš ništa ne može?

Također, radi se o profilu političara koji je obećao da će promijeniti mjesto boravišta kako ne bi živio u Bulevaru Zorana Đinđića.

Isto tako, 17 dana prije atentata koji će promijeniti Srbiju, izgovorio je toliko puta ponavljanu rečenicu u kojoj poziva svakoga koji vidi Zorana Đinđića sa nogom u gipsu, da mu kaže da je i Tito pred smrt imao probleme sa nogom.

Od početka do kraja svoje političke karijere, Milošević je hteo samo jedno dovršenje srpskog nacionalističkog projekta i to sa komunizmom ili bez njega, sa demokratijom ili bez nje, kroz institucije ili na ulicama, mirno ili uz oružje... [ 13 ] Politička karijera Zorana Đinđića bila je motivisana sličnom inspiracijom, naime dijagnozom nedovršenosti tadašnje jugoslovenske države.

Komunističku Jugoslaviju, čije je demokratsko dovršenje Đinđić načinio ciljem i svrhom svog političkog angažmana, on je tada označio kao stanje koje leluja između istine i laži. [ 15 ] Pa ipak, njegov projekat dovršenja nije ugledao svetlost dana u istini jugoslovenske demokratije, već u laži srpskog nacionalizma, u sredstvima bez svrhe, u Srbiji bez Đinđića. [ 16 ] Najzad, i političko držanje Zapada u odnosu na dramu jugoslovenskog raspada umnogome je bilo određeno istom logikom dovršenja logikom postkomunističke tranzicije, odnosno predestiniranog razvojnog procesa na čijem kraju se nalazi logos liberalno-demokratskog kapitalizma zbog čega njen početak i pretpostavlja mitomaniju komunističkog totalitarizma, odnosno preddemokratskog nacionalizma.

Stanišića i Simatovića uhitile su vlasti Srbije za operacije Sablja nakon ubojstva srpskog premijera Zorana Đinđića, 12. ožujka 2003. Stanišić je prebačen u Haag 11. lipnja, a Simatović 30. svibnja te godine.

Suradnici na projektu prošle godine nisu bili Vjeran Zuppa poznati kasnokomunistički ideolog, koji uz istaknutijeg Žarka Puhovskog očito nije sudjelovao na brijunskom teroriziranju hrvatske kulture, jer je početkom srpnja 2008. u Beogradu dočekan kao " balkanski filozof " (okupljenici u hotelu Intercontinental prisjećali su se ubojstva Zorana Đinđića) pričao ' ' yugo priče ".

Ono što je jako zanimljivo je i ovo: U Beogradu postoji i poprilično raširena " škola mišljenja " da je baš taj kumanovski sporazum posredno i uzrokovao ubojstvo Zorana Đinđića, a to se tumači na način da je Zoran Đinđić u nekom 6 - mjesečnom razdoblju koje je prethodilo njegovom ubojstvu nekoliko puta vrlo ozbiljno spomenuo mogućnost da iskoristi prava koja kumanovski sporazum daje Srbiji i da doista tih 5000 vojnika i policajaca fizički i razmjesti po Kosovu.

Dejana Mihajlova, koji je rekao da je Demokratska stranka ubila Zorana Đinđića.

Rasturanje SFRJ i ratove u SFRJ smo kao JNA započeli u prvoj polovini osamdesetih. isko većina nismo bili za to, nismo se uspjeli (pa ni odlučno htjeli) suprotstaviti pučistima predvođenim Nikolom Ljubičićem i drugimaa, u tijesnoj vezi sa maršalom Jazovim i klikom u Moskvi, kao što sami akteri pisano potvrđuju (Kadijević, Mamula, Bora Jović...) a što nije iščezlo i upravo nastavlja tako da isti krugovi jučer i danas otkrivaju da su zbog sklonosti ka zapadu (Evropi) koknuli srbijanskog premijera Đinđića i sada usmjeravju isto na predsjednika Tadića.

Izvanraspravno vijeće Županijskog suda prije je donijelo nepravomoćno rješenje o izručenju Sretka Kalinića Srbiji, gdje je u odsutnosti, kao pripadnik " zemunskoga klana ", osuđen na 30 godina zatvora zbog ubojstva predsjednika srbijanske vlade Zorana Đinđića 2003.

Prvostupanjska presuda za ubojstvo Đinđića i i ranjavanje njegovog šefa sigurnosti izrečena je 23. svibnja 2007.

Bivši zapovjednik Jedinice za specijalne postrojbe, osim za atentat na bivšeg srpskog premijera Zorana Đinđića, tereti se i za ubojstvo bivšega srbijanskog predsjednika Ivana Stambolića te za pokušaj ubojstva Vuka Draškovića.

Bio je na čelu nekadašnje Sedme uprave Ministarstva vanjskih poslova, svojevrsne diplomatske tajne službe, u vrijeme kad je iz hrvatskog konzulata u Mostaru nestalo 900 hrvatskih putovnica, od kojih je jedan pronađena i kod Milorada Lukovića Legije, ubojice srpskog premijera Zorana Đinđića.

Jurišić je također pripadnik kriminalnog Zemunskog klana, koji je kao sudionik atentata na Đinđića osuđen na 34 godine zatvora.

Ni vojska ", napisao je srpski premijer Ivica Dačić u autorskom tekstu povodom 10 godina od ubojstva Zorana Đinđića, u beogradskom tjedniku NIN.

Jesu li Zorana Đinđića ubili mafijaši ili urotnici unutar institucija vlasti?

Ubojica premijera Đinđića viđen i u Hrvatskoj

Legija je to odbio, a zauzvrat od Đinđića dobio nekoliko ključnih obećanja.

Stoga nitko nije polagao velike nade u borbu države protiv kriminala, odnosno u sretan ishod obračuna Đinđića i Legije.

Osnovano je na temelju Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina, koji je 2002. donijela skupština Savezne Republike Jugoslavije u vrijeme ubijenoga Zorana Đinđića, kada je 198 izabranih predstavnika - elektora na izbornoj skupštini 15. prosinca 2002. u Subotici izabralo 35 vijećnika prvoga saziva HNV-a.

Inače, priču o " Ronhillu " plasirao je pripadnik Zemunskog klana, koji je na svom suđenju za ubojstvo optužio Đinđića i Dodika za šverc duhana.

Srbijanska policija noćas je uhitila Miloša Simovića, pripadnika zemunskog klana osuđenog za sudjelovanje u ubojstvu Zorana Đinđića, a u Hrvatskoj osumnjičenog da je u utorak na jezerima u Rakitju pokraj Zagreba teško ranio Sretka Kalinića, također pripadnika zloglasnog zemunskog klana koji je bio u bijegu od 2003. godine.

Vrata kupnji plodne zemlje strancima u Srbiji otvorio je bivši ministar za privatizaciju u vladi Zorana Đinđića, Aleksandar Vlahović, koji je u Zakon o privatizaciji unio dopunu po kojoj onaj tko privatizira određeno društveno imanje i dobro može koristiti i njemu pripadajuće zemljište, iako je ono društveno dobro koje po Ustavu stranac ne može posjedovati.

Četiri meseca nas prave majmunima, četiri meseca su porađali čudovište, koje nam je poručilo da Vojislav Koštunica neće da abdicira, da neće po cenu života - bilo čijeg - da se odrekne mesta koje je zauzeo posle ubistva Zorana Đinđića, a sada ga definitivno uzurpirao i poništio jedinu bednu tekovinu za koju smo mislili da smo je osvojili 24. septembra 2000 - slobodne izbore.

Nisu mislili na to ni kada su pomogli Tomislavu Nikoliću i bivšim radikalima u neiskrenom presvlačenju u Evropejce, ni onda kada su ćutali o političkoj pozadini atentata na Đinđića, ni kada su izjednačili četnički i partizanski pokret, fašizam i antifašizam, ni onda kada su, preko državnih organa, započeli proces rehabilitacije kvislinga Draže Mihailovića.

On je filozof politike i njegov članak o ubistvu Zorana Đinđića je jedan od teorijski najbolje zasnovanih tekstova na tu temu.

To je, ipak, bila ratna jedinica, a njihov odnos shvatio bih kao odnos prema jedinici koja je nosila pijetet nesalomljive jedinice, to je odnos potpune vezanosti i oduševljenja, izjavio je Jočić, mada je ukupno desetak crvenih beretki optuženo sa sudjelovanje u umorstvu Đinđića, Stambolića i istaknutih članova Draškovićeva SPO-a.