Tako recimo italijanski filozof Đorđo Agamben (Giorgio Agamben) u ratnom raspadu Jugoslavije, kao i u haotičnim procesima rastakanja koji su zahvatili istočnoevropska društva nakon pada komunizma, ne vidi regresivne fenomene, padove u prevaziđene civilizacijske i političke forme, nekakvu vrstu prirodnog stanja, koje će ubrzo potom opet smeniti sistem mirnodopske saradnje liberalno-demokratskih nacionalnih država, već nastupanje vanrednog stanja, simptome nadolazećeg globalnog raspada događaja koji poput krvavih glasnika najavljuju novi nomos na zemlji. [ 12 ] Iz te perspektive, čitav koncept tranzicije gubi svoj smisao.