- Traži on novaca, a otkuda toga siromahu Đuki?

O Đuki Begoviću završila bih citatom Ivana Gorana Kovačića;

- Čudno - vidjelo se Đuki.

Ide vrč na bunar dok se ne polupa - činilo se Đuki.

Riječ je monodrami prema motivima romana Đuka Begovi ć, koju autori Duško Valentić i Zlatko Vitez posvećuju Fabijanu Šovagoviću, najboljem i najjačem Đuki hrvatskog glumišta, kojom i revitaliziraju (još jednom) atrij toga kazališta kao izvedbeni prostor.

Ej, koliko li se to puta Đuki slučilo

I Smilju ću ti još danas poslat - dovikne Đuki baba-Mara prije nego se izgubila s trijema.

Teško je to rasuditi na Đuki Begovićâ.

Nažalost isitih slučaja ima napretek evo primjerai i ici i zdravki i zloći i đuki i mariju i ostlim liderima u selo i promlema će biti znatno manje

A u Đuki je bilo još života dosta, dosta i života i snage.

Birtaš kao i svagda, samo piše kredom brojke i dvostruko i trostruko zaračunava pijanom Đuki u račun.

Negdje te negdje zapelo Đuki oko o koji redak i on nastojao pročitati to mjesto.

Đuki se pak u doumu svega toga priviđalo e se na toj ravni, među nebom i zemljom, oko njega i u njemu bajna priča sapreda i čara.

Unatoč bolesti nastavlja glumiti pa 1991. glumi sporedne uloge u Čarugi i Đuki Begoviću.

- A u njemu, u Đuki, bujalo osjećajima i čuvstvima, bujalo brzicom mutnih proljetnih voda...

Stiče... stiče, a kad zadnji put ispljucne krv - žena će mu i kći udariti u tanac u kući, prevrnuti što gore to dolje, rasuti... - vidi se Đuki i ljuti to njega, srdi se, kao da je on sam sušičavi Andra.

Đuki to nije izlazilo iz glave.

Četverac je inače prvi put zaplovio 28. travnja, 1936. u 6,15 sati ujutro.Ta prva vožnja upisana je u sačuvanoj knjizi vožnje pod rednim brojem jedan, a čast da prvi sjednu u čamac i veslaju pripala je Bošku Jeriniću, Josipu Debeljaku, Đuki Lončaru, Aleksandru Rozeu te kormilaru i instruktoru prof. Lazi Avramoviću.

Kad sve to obišao, sve to vidio, u Đuki se ustalio nekakav drag osjećaj, a osjetio se i čuvstven, bodar.

Đuki Begoviću bilo smiješno, neugodno i mrsko čim je stupio u crkvu.

Zatim pane Đuki oko na svijećnjake, slike, kipove i kipce.

Đuki se zahtjevi babe-Mare činili posve opravdani i obećavao je da će se pobrinuti za Smilju.

A ne ide ni Đuki pa ono, nebi baš imala ekipe

Kako je to došlo, nije ni samomu Đuki bilo jasno, iako je s dana u dan gledao kako se otkida komadić po komadić iz onih osjećaja koji su mu ustreptavali srcem, zanosili njegove misli, palili strašću njegovu krv.

Tu zastala Đuki misao o popu i crkvenjaku i on poslušao kako negdje vani, do njegova stana, na poljskom putu, škripe kola pod teretom, a kočijaš pogniva konje sa »đi« i »de«.

Zato oni i popraćuju bećarac pjesmom, upravo Đuki namijenjenom...

- Ti mene... ti... - kiptilo u Đuki.

Uniđe Đuki u sobu, a on još leži.

Prolazili, ne prolazili, mijenjali se, ne mijenjali - Đuki svejedno.

Đuki se činilo, srce joj čuje u glasu, duša njena kroza nj progovara.