Ide Miljenko Jergović ulicom, laka koraka, sav ozaren; subotnja je zora, na povratku je sa zabave u sklopu promocije svoje nove knjige " Ljubav u doba Turaka ", pripit je i osmijan, prisjeća se događanja: hiljadu je ljudi bilo na zabavi, ćeifilo se na hiljadu načina, Sodoma i Gomora, ljudi moji - ali nije cijelo vrijeme bilo tako: počelo je ponešto ukočeno, samu je promociju odradio zlovoljan, neki su nepoznati likovi sa sumnjivim novinarskim akreditacijama ulijetali sa sarkastičnim pitanjima poput " ne mislite li da je hiljadu kartica za obradu ovakve teme zapravo premalo " ili " što nam možete reći o utjecaju romana ' Nož ' Vuka Draškovića na vaš novi roman " i tako dalje, a onda se događanje premjestilo u Banske dvore, otpočela je zabava, stali su pristizati uglednici, svi su mu članovi Vlade čestitali, a bogme i pola sabora i vođstvo Grada i Dinama, ali nešto je nedostajalo, sve je još šepalo, premalo se pilo, premalo (ga) se slavilo, svi su pričali o drugim stvarima dok je Miljenko razmišljao kako da tomu doskoči, a onda ga je iznenada dubljina sjene nabora na baršunastoj crnoj suknji Đurđe Adlešić između misli pogurala, ponukala ga da se uspentra na ramena Franje Arapovića s kojih dograbi francuski luster pa se zaljulja i zaurla " Hajde da se volimo " iz petnih žila - isprva muk, a onda prolom oduševljenja, stupnjevi raspojasanosti, golotinja, sperma, krv, sve kao u Ljubavi u doba Turaka, sve kako je genije namislio - pomisli i isceri se izlazećem Suncu.