Horešijo bi prišao do svog mjesta a Čačić ka Čačić, fetiš mu šaptanje na uho (pogledajte sjednice Vlade, non stop šapće Milanoviću neki kurac... ka da je Milanović konj a on Robert Redford, ili ti šaptač konjima), pa bi Čačo htio Horešiju nešto šapnut, a Horešijo bi se izmakao i rekao Čačiću:

Kažu da je to velika tajna malih kuhara, niti šapnut mi neće jer tvrde da se to ne govori, kaže Šegavić.

A šapnut ću ti tako da znaš.

... fakat mi je glava prazna, i kada htjedoh to vam šapnut, krene riječ po riječ i jedan pjesma htjede kapnut... možda su vam smiješne moje rime, jednostavne poput dječjih, nije dubokoumno ali ipak, to su samo moje riječi... nakon cijelog glupog dana, fakat mi je glava prazna, možda će vam biti glupo, al praznina je moja kazna... i kad vam dođe da mi jednom, onako tek iz fore, velite da su ovi stihovi, poput neke noćne more... sjetite se bar na tren, kako je to prazan biti, slobodno knjigu zatvorite, iz ove čaše nemojte piti... jer dovoljne su moje boli, što mi nosi ova kazna, blago vama kada vaša, glava nikad nije prazna

Minula je ljubav - možda će se zbiti, Da će sijeda kosa jednoć nas pokriti; Onda, dušo, onda sretnem li te gdjegdje, Tko zna, da l mi suza ne će smočit vjeđe ' Pružit ću ti ruku, stisnut ćeš ju meni, Svratit ćemo misli staroj uspomeni, Gledat ću ti oči, gdje već sjaja nema, Šapnut: Bože, kol je drukčija posvema

Pa zato popijte momci, u ime bolje budućnosti, ona samo što nije zaklapala zvekirom na vrata provincije do koje vodi brza i skupa cesta bez promila u asfaltu, bolja budućnost šapnut će da upravo što se nije rodio Spasitelj baluna, taj će znati zabiti i iz kornera i iz skraćenog kornera a čim dotakne balun svjetina će se grliti i otirati radosnice jer, eto, kako taj barata to se čitalo u stripu o Nipperu dok se još čitalo.

Jednom Kad dodješ do granice Šapnut ćeš Čuvaru planinskog prijelaza O Neizrecivom I samo nestati S onu stranu Velikog zida U Punini Nevidljiv za oko I naraštaje Za tobom ostat će Ljepota I tlapnje učenika O Putu I vrlini

Osjećala sam da izgaram, da bih mogla otopiti i sante leda... i tad, priznat ću ti sve, šapnut riječi te: volim te....

marijači, ženomrzac pogodio u žicu.. djevojčici umjesto igračke.... al će doći doba kad ćeš ko elvira, don huana sita i lažnih kavalira, sjetiti se sjetno ove nježne strofe, moje će ti ime šapnut moja muza a u modrom oku jecati će suza ko za mrtvim clownom iza katastrofe..... i naravno parunica... ti koja imaš nevinije ruke...

Protest nije viknut kao izazov nego šapnut kao tajna pa postiže, upravo tim isključivanjem drugog, određeni Âťminus-efektÂŤ, ne razvija se argumentacijom već splašnjava u glasu srca.

Ako vam zatreba pomoć samo dajte do znanja ima nas i susretljivih, ima nas koji se među ovdje prisutnom kulturom isto snalazimo, ako ništa drugo šapnut ćemo gosp.

Jedan trenutak, samo to jos tražim od tebe, samo jedan i ništa više, želim da mogu se pozdraviti, da posljednje ti riječi, šapnut mogu u uho, kao što ti meni si šaptala, tako ja želim tebi šapnut, želim ti još jednom reči, koliko mi značiš, i koliko si mi u srcu.

no, kako je tekla naša priča s plakatima? na shimpoo pimpoo kompletan artwork preuzeli su greiner i kropilak (slavni zagrebački multimedijaši osamdesetih im je polje djelovanja bilo u dijapazonu od dizajna, stripa sve do prozaistike. poznati po suradnji i s jednim od najvećih strip velikana danijelom žeželjem), od naslovnice kazete (tada još nije bilo cd-a, a ploče su umrle) preko dizajna pr-a, sve do plakata koje nikad nisu napravili. naime, njima je bilo milije da napravimo šablonu imena banda i preko nje posprejamo što je više moguće pročelja po našoj purgeriji. akcije su podrazumijevale okrilje mraka i gluha doba noći, naravski;) kasnije, na dernjavi i fred astaireu artwork preuzimaju bruketa i žinić (brijemo na muške parove, još niste skužili, he he), naglašavam bruketa i žinić glavama i bradama (dobro, bruketi nije rasla brada), a ne njihova danas nadaleko cijenjena manufaktura sa desecima zaposlenih. za dernjavu se baš i ne sjećam plakata, a za fred smo imali jumboe na kojima se ja iritantno kreveljim, a ostali izgledaju ko skupina gay voajera. jebiga, to se tražilo. tad. na bogu smo zahaltali mauricia ferlina, prvenstveno za spotove, no on je nominalno dizajner, vrhunski dizajner i radio je s nama i omot ploče, karte za koncerte, prve službene majice, sve do plakata. konekšn se produžio i na drveće i rijeke i na dokument, sve dok mauru nije dopizdilo. na pjesmama za gladijatore pronalazimo jednog mladog, genijalnog i fantastično lijenog momka tomislava turkovića koji radi kompletno oblikovanje i tadašnje verzije sajta, naslovnjaka albuma, loga, amblema, sve do plakata. moram naglasiti da tu prvi put uvodim yayu bez čijih crteža i platformi tom ne bi bio toliko uspješan. mada, ponavljam, to je božjim prstom dotaknut lik kad odraste (a nadam se da u međuvremenu možda i je) bit će jebena faca. (upravo iznad ovog teksta blješti banner za pipschipsvideoclips.com koji je corpus delicti navedene suradnje) u međufazama, za neke off stvari ili tamo gdje mi se ne bi dalo navlačiti turkovića počeo sam intenzivnije raditi s kućnim prijateljem i dizajnerom vladimirom šagadinom, s kojim smo prvenstveno yaya, pa i ja napravili cijeli niz tour plakata, plakata za velike zagrebačke gigove, band majice, omote promo singlova, a bogme i ovih dana moramo dovršiti buljuk vrlo bitnih vizuala (o čemu ne bih ovom prilikom) u svemu tome, svo vrijeme nedostajao je onaj opći, univerzalni plakat. plakat neovisan o albumu, projektu, nekoj aktualnoj bendovskoj akciji i prilici. (često se desi da prođe 3 i više godina između naših ploča, plakati se potroše i brojem i ideologijom. pa mi je u nedostatku plakata fakat teško naštancavati već postojeći jer sam intimno izašao iz te faze, a i koga osim mene, iskreno, boli kurac) neki koji uvijek možeš uvaliti i reć to smo mi. plakat koji govori koliko god se mijenjali, radili iz faze u fazu sasvim oprečne stvari, eto, to smo ipak kad se sve zbroji i oduzme mi, pipsi. jedan od frajera s kojima nikad nismo surađivali, a kod mene zaista izaziva rešpekt je sigurno igor hofbauer. tip kojeg godinama nisam zvao, šapnut ću vam to da nitko ne čuje, jer sam imao tremu. jebiga, njega respektira i moja žena koja ne jebe nikoga. najbolji crtač generacije. lik kojeg poštuju. kopiraju. parafraziraju. gospodin koji godinama utječe na moj grad. igor hofbauer je devedesetih, za vrijeme vladavine kluba močvara svojim plakatima naprosto mijenjao lice zagreba. bitno utjecao na pročelja, na gradski duh. (oh, on zaista mrzi da ga se gleda kao dizajnera močvare, ali, hof, ovdje se iznose notorne činjenice) reklo bi se, zapišao se po zidovima metropole. često nisam imao pojma, nit sam iz auta hvatajući zeleno mogao skužiti koji je bend u močvari, koje događanje dapače, ja nažalost više nisam generacija močvare, nikad tamo nismo ni svirali (što mi je jako žao. ne bi nikad ni imali veze s tim klubom da nismo baš tamo iznajmili prostor za snimanje spota za zdenku i vanzemaljce. to se na spotu, naravno, uopće ne kuži. prostor ko prostor.) nije bitno uvijek sam ispred i iza svega skužio hofa i bio mu zahvalan na tome što svojim radovima razjebava monotoni zagrebački asfaltni feng-shui. hofov rukopis je toliko drugačiji, jak, influentan da na svakog prolaznika, volio on to ili ne, znao za band/klub ili ne, djeluje ko 13 frame u sličici. onaj frame kojim majstori manipuliraju našom sviješću

malo slikica od mojih životinja prvo pogled na more: onda prvo ptice pa mace: dakle ovo vam je papiga žutočela amazona " pusti me s tim slikanjem želim svoje igračke " " ah kako uživam u pogledu " a evo nam i mace: " bježim ja od nje stalno me samo slika " ma šta nisu predivne moje životinje? ajde pa naravno želim komentare pa ću im šapnut u uho što se o njima piše na internetu hehehehee pozza ljudi i šaljem vam a big kiss

- možda će šapnut ime moje, cvijeta koji ne ponavlja se - plahovita bješe ljubav vruća, rastanak će biti bez ganuća

Tada ćemo šapnut samo dvije riječi i pustiti nek se na dnu srca skrase zaviti u tajnu plamičak na svijeći da ga zlobne duše mržnjom ne ugase.

naša staza ljubavi, što oduvijek smo njome kročili... sasvimo tiho... na prstima... i sad je tu, iako je lišće krije... al ' to je samo blagoslov jesenske idile. jer ja znam prolazi i lišće kao što će i snijeg a ti ćeš uvijek biti moje duše najljepši grijeh... jedino što gori u meni kad ugasi se svaki sjaj, samo tebi ja ne mogu reći goodbay. doći će dan, nada će se zvati, kad na našoj stazi jedno čemo kraj drugog stati, šapnut ćeš mi tada sve što ne smiješ sad... ja znam... doći će dugo željeni trenutak taj.

Dok u travi Mravi žive, Kukuruz Pokriva njive, Dok nam trave Pasu krave, Koze grmlje Brste, Dok na nebu Zvijezde jezde, Dok nas žarko Sunce grije, Noću zvijezde, Mjesec sije, Nitko ne smije Reć, ni šapnut Da nam dobro nije.

Šapnut ću vam tko je plesao...

Pognuta glava je teška za ova mala bića koja je cijeli život nose na sebi, šapnut će vam vršci vaših prstiju osjećajući sve veću napetost u mišićima.

Zaista je našao način stavljanja muda u procjep od Bajićevih, Šimonovićevih i još nekih faca iz politike koji ipak moraju šapnut neku riječ o problemu.

Daklem dragi moji, vrijeme je maškara.. i poreznih prijava, pa ako se pitate zašto sam tak dugo budan šapnut ću vam samo:

Kapetane, dok čepite te rupe u svom šupljem čamcu, a gle apsurda šupalj je jer ga čepite, šapnut ću vam nešto onako naočigled elementarno - jedno bez drugog u burnim vodama očito ne ide.

Stoga živio nam Gibo, samo ti nama piši, pa ako bog da netko će ti dobronamjeran šapnut ovu moju idejicu na uho, a onda je sve na tebi...

Eto, i za kraj, gasim svoju svjećicu i zamišljam želju.. znam da se želje ne govore.. ali šapnut ću vam.. želja je za još jednom godinom na blogu kao što je ova..

to je, naime, prva rečenica koju sam čula jutros, nakon što sam se uspjela iskobeljat iz kreveta, i lagano nadrkana projurila kupaonom uz psovke o kašnjenju i mržnji koju sam, iako odmorena, odmah počela gajiti prema firmi u koju sam još pola sata ranije trebala krenuti. ta je rečenica izišla iz nasmijanih usta moje svekrve to be. svejedno sam joj dala poklončić i popila kavu s njom. ne, nisam pocrnila, no to nismo ni očekivali. odnosno, jesam pocrnila, ali ne onoliko da bi, na sprženu kožu navikle oči našeg solarij društva, to odobravale. u stvarnost sam vraćena pomalo okrutno. na poslu me nisu očekivali do sutra. pa je nestalo struje. pa sam sat vremena u najglupljoj banci na svijetu, s najjadnijim zaposlenicama na svijetu, čekala papir koji nisam dočekala, da bi me gospođa nazvala nakon 15 minuta i rekla da je papir tu, no da do njega mogu doći tek, naravno, sutra. jesen će doći u onoj istoj nemilosrdnosti u kojoj uvijek dolazi. oblačna, kišna, s uvijek istim problemima jesenske šeme, jesenske garderobe i jesenske najave zime. ova će jesen doći u nemilosrdnosti koju donosi predizborna kampanja. no, ova će jesen biti mrvicu drugačija. kad se uspijem ugurat u faks, posao, politiku i još malo posla, večeri će doći u zagrljaju jednog divnog dečka koji, meni sasvim nevjerojatno, još uvijek ima dovoljno strpljenja za pms, ms i post ms raspoloženja u koja povremeno upadam. opet moram poradit na buttonu, mazohistu i grinči. i opet mi treba pomoć sa strane. opet moram poradit na karijeri. tu mi treba pomoć investicijskih fondova, pretpristupnih fondova, i ostalih dragih ljudi koji su spremni pomoći mladim ljudima koji imaju super ideje za biznis, ali nemaju dovoljno para da te ideje ostvare. samo budale se ne mijenjaju, a ja nisam budala. jednog dana ću se smijati svim svađama buttona i mazohista. jednog dana ću se smijati svim mazohistovim pobjedama, svim grinčinim napadajima, i svim buttonovim porazima. jednog dana. ja sam vega, i vama sam super. dobro vam pišem, ne trebaju vam slike da me čitate, jel da. slažete se sa mnom, pozdravljate me, falim vam kad dugo ne pišem, slažete se kad pizdim, volite sa mnom, mrzite sa mnom, ljutite se, odobravate, ili ne. guštate u mojim kaosima gotovo kao i ja, smijete se svađama u mojoj glavi, gotovo kao i ja, ljutite se na mazohista, podržavate buttona, kao i ja, čak vam je i grinča ponekad simpatična. vega je dio mene. a ja sam ponekad luda. ljubomorna sam. živčana sam. lako me se povrijedi, iako ponekad glumim da me se nije povrijedilo. često mi je knedla u grlu, ali plačem samo kad je knedla prevelika. pametna sam, iako se ponekad tako ne osjećam. imam nisku toleranciju na bol. kad volim, dajem sve. trenutno volim. ne mrzim, ali kad zamjerim, zamjerim potpuno. opraštam. rijetko zaboravljam. zgodna sam. ali sebi, nikad dovoljno. imam celulit. i bore. dvije kile previše, skupljene su oko struka i bokova. šapnut ću vam nešto. i vega, i ja, se bojimo. ne onoga što bi se moglo dogoditi, to su ionako sasvim normalni strahovi na koje smo i vega i ja već nekako navikle, iako se s njima ni najmanje još nismo sprijateljile. patiti je lako, jer znamo što nas čeka. i znamo da bi moglo biti petsto puta gore, ali ipak, znamo otprilike kako je to. i vega, i ja, se bojimo onoga što se ne bi moglo dogoditi. neki od vas će shvatiti na što mislim. tim nekima šaljem jedan veliki pozdrav, i jedno " idemo u nove pobjede ". jednom šaljem pusu. hani... idemo u nove pobjede, jel da...

Ma znaju oni sigurno, jer uskoro ćemo samo mi lao wai, bijeli pataci, stranci, pedalirati njihovim uzoholjenim ulicama tražeći rašivene krpice starine, dok će se oni i njihove dragičke s 3 D oćalama furati u napudranim autićima koje će naravno pokretati gorivo dobiveno supermenskom destilacijom bioulja, po mogućnosti onog kikiriki ulja iz susjedovog birca, u kojem je Lao Ming napeko barem stotridesetisedam tona piletine s četiri hektara kosanih bambusovih mladica.. vidim ih i za poludit je smiješno, ali već fercera judi moji, mi k njima, oni k nama, pa što bude... haha I taaako.., no ipak, rekli su mi, Lin Fei Keluodia, ostaneš li ovdje još jedno dvadesetak godina, mogli bi ti šapnut koju mudru, možda dobiješ i jednu od onih malih crvenih tabletica koje su se stoljećima generirale u alkemičarevoj peći negdje daleko u brdima, male crvene bobice proizašle iz utrobe majke svijeta koje te čine vječno mladom, a koje danas, zamisli, izlažu u muzejima, na prašnjavim policama, u malim neuglednim kutijicama, malim ispucalim plastičnim kutijicama....

Šapnut ću vam tek da Kazne nije ni trebalo biti.

Rastavljen šapnut će don Juri ministrant, na što će don Jure Glavašu uskratiti pričest i blago mu zaprijetiti prstom.

On se užasno boji Boga, šapnut će tijekom dočeka 2004. jedan od Perkovićevih glazbenih fanova, pokušavajući dokazati da je ustaštvo estradne zvijezde tek retorička, gotovo poetička figura.