Eto sve ča je lipo kratko traje, (finili su Mare bali ili krepala mi krava), pa tako i moj godišnji, ja danas nakon mjesec dana ponovo na delu.Bome, kad je ura zazvonila, ma da mi ju je bilo zviznut va zid, moj plavooki samo se na drugi bok obrnul, a ja, ja san se stala (digla) ko oparena, jer nebi bilo fer da zakasnim prvi dan posle godišnjeg, zar ne? (znalo mi se i to desit, da, da, a ča ću kad navečer nevolin ić spat, a ujutro koma, ko buhtla). Kako inače idemo ja i moj plavooki skupa na delo autom, bome jutros se ja smrzla, ajme ča mi je bilo zima, još pješice, došla na delo ko pingvin.Moje kolegice (radne) neke su bile na godišnjem, neke još nisu, a neke su još, tako da nas je malo, ustvari taman, jer po zimi nas i netreba puno (tako zbori naš šefić), ali zato po sezoni još nas i fali (ali i onda nas je dosta zbori naš šefić). Sve usvemu danas nije bilo loše, je da smo se malo smrzle u pogonu, dok se mašine ne ugriju, malo mi se prstići smrzli na mojim nogicama, ali dobro, sve je to za ljude (koji moraju biti sretni ča delo imaju), ma da ja previše ne njurgam danas nas je lipo posjetil direktorić, došal čovečić iz uprave da nam čestita novo leto, aš brižan prije ni stigal, lipo nas je bušnul (mene prvu, wau, moš mislit), ali brižnić moj, brzo je prošal ča, aš mu je previše buke (molin, helo, buke, a ča mi ke po sezoni i po dvanest ur smo u toj buci, napol lude) ali nema veze, ma mi smo sretne aš delamo, pa makar i napol gluhe.