I tu mi se opet navlači mrak na oči, onaj isti mrak u okrilju kojega ljudi uvijek češće izbacuju ženke (odjeci patrijarhata, jelte, u našemu društvu), nerijetko trudne, i onda uvijek mislim kako je sad tim curama koje je čovjek šutnio van, poklonio im minuse na ulici, šintere, opake ljude koji će ih šutnuti, ne nahraniti (o, da i to često čujem ne želim ga/ju nahraniti jer će mi onda ostati pred mojom kućom), nečije mužjake koje njihovi skrbnici ne žele kastrirati nego ga puste da se iživi na nekoj jadnoj lutalici, i tako one jadne trudne, ili s malenim bebama čekaju novi horor ispred nečijih kuća i zgrada u kojima u svoj svojoj neimaštini ljudi sjede za svojim stolovima, jedu, piju, gledaju tv, zezaju se po fejsu, sve pored radijatora, peći, ali eto, nemaju dovoljno da bi to podjelili.