Prema pisanju srpskih medija nakon lažiranja ugriza oštećena osoba zove policiju i hitnu pomoć koja radi zapisnik na temelju kojeg na teren izlaze šinteri i psa kojeg prevaranti optuže (obično neka lutalica) završava u karanteni.

Poslije onda nose razne manje stvari, kofere, kutije, prodavaju novine na placu i kradu, gdje se što može, a kad se protegnu uvis, razvoze sodu, postaju šinteri, grobari, fijakeri i slično, ako su živjeli s policijom u dobru.

ima li čovjek dušu? naravno, kako bi bez nje. priznajem sretao sam neke što su se trudili da je dobro prikriju, ali... a gdje li se, dovraga, nalazi taj organ kad ga do sada nisam uspio naći niti u jednom anatomskom atlasu svijeta. a tražio sam, od onih staroegipatskih do najsuvremenijih internetskih. tek nešto malo srednjovjekovnih naznaka o njenom postojanja uvjerava me da je tu negdje, u dubini nakupine jednostavnih stanica što su, na nagovor prevaranta Gena, odlučili sklepati ovaj organizam što ga nosim (bez da su za njega tražili moju ikakvu privolu). i koju bi to onda svrhu trebao imati jedan takav nevidljivi organ u ovom mom mehanizmu u kojem svaki njegov djelić ima svoju strogo definiranu ulogu. jedino što mi pada na pamet jest skladište. ali ne ono skladište u koje se slaže gotova roba spremna za lifrovanje po trgovinama. takvo više prilići mozgu. nakupina informacija kao nekakav repromterijal u mozgu prođe kroz završnu obradu i onda se uskladišti sve dok se ne plasira dalje kao dobro uklopljen stav. ne, nije to ni ono skladište otpadnog materijala koje nikom ne treba i gomila se dok ne dođe neko povoljno vrijeme da ga se isprazni na deponiju nepotrebnih stvari. nije moja duša takvo skladište. to je skladište naizgled nepotrebno potrebnih stvari, ona drvena polica u kutu podruma, ona kartonska kutija u garaži što se rijetko otvara, ono krilo ormara koja se nikad ne preslagiva, onaj tamni kutak sobe u kojem se ne briše prašina, djelić tavana iza zavjese od paučine, velika drvena škrinja u kojoj su bez reda i smisla pobacani misli, osjećaji i sjećanja. sve što za života skupih, i onog dobrog i onog lošeg, a što, iz bilo kog razloga, ne htjedoh ili nemogah pokazati ili izreći, sve što sam trebao, a nisam uradio, sve što sam htio, a nisam znao ili smio, bacih u tu kartonsku kutiju, tu nepreslagivanu policu, tu drvenu škrinju ojačanu ukrasima od kovanog željeza i zabravljenu velikim metalnim klučem i ostavih da samuje zaboravljeno. i prisiljavam se, svaki put kad iznova u tu škrinju ubacujem neke nedosanjane snove, neke neizrečene istine što bole više od laži, neke događaje što prijete da postanu uspomene, da ne pogledam, da ne prevrćem, da ne kopam po tim beskorisno korisnim sitnicama jer znam u kakvoj se posudi otrov čuva. i okrećem pogled, kad uz škripu zahrđalih šarki podižem taj poklopac od stoljetne hrastovine, jer znam kako blješte odbaćene misli, znam kako sladunjavom pjesmom, kao sirene odiseja, mame neizgovorene rijeći ' volim te ', jer znam kako tužno zapomaže, kao ostavljeni ranjenik na bojištu, jedna lipanjska noć. i pokušavam, s vremena na vrijeme, izprazniti djelić te pretrpane škrinje izvlačeći, nasumice, iz te gomile, neke stvarčice i ostavljati ih, kao igračku u izlogu, na jednoj stranici bloga, potajno se nadajući da će se nekom dovoljno dopasti da je uzme sebi, da završi u nečijoj pretrpanoj škrinji. u jednom takvom otvranju tog skladišta velikih sitnica, negdje s kraja prošle godine, neoprezno sam, iz tog zatočeništva, pustio neka prastara sjećanja. pokazalo se da nisu zaboravila svoga tamničara i osveta je bila... baš onakva kako se mogu osvetiti neka sjećanja. i što sam mogao? boriti se protiv njih? nisam navikao boriti se sam protiv sebe, ne znam kojim se to oružijem suprostaviti sebi... možda je kukavički, ali pobjegao sam bez riječi, s par nabrzinu skupljenih stvari i djelićem plavokose Stvarnosti, ostavljajući da neki šinteri po zadatku i iz zadovoljstva pohvataju odbjegle krvoloke...

Predstavnik komunističko-socijalističkih demona reče: Porez se u svakom kvartalu mora platiti Tako odmah nakon toga njihovi šinteri iz naše štalice odvukoše kravicu; druge godine junicu; a kad očistiše tavan od žita, ostade nam upravo samo ono čime nas komunističko-socijalistički demoni obdariše: kuća-prizemnica i zemljica oranica

Film Kinofil bavi se napuštenim psima i hajci koju nad njima provode sarajevski šinteri, hvataju ih i ubijaju žicama na licu mjesta.

Zakon je neprihvatljiv, jer propisuje da se napuštene i izgubljene životinje koje uhvate šinteri odmah predaju u skloništa gdje će im biti osiguran trajni smještaj, a kako u Hrvatskoj takva skloništa ne postoje, to u praksi znači da će se sve napuštene životinje ubijati odmah nakon hvatanja, tvrde zaštitari.

Split nema azil, a za to vrijeme se bezdušni šinteri u AS Eku se naslađuju i bogate

oko podneva pokupili su me šinteri i odveli na ljetovanje mislim da je bio španjolski trinity

Ukoliko prežive promet, trovanja kojima ih stanovnici pokušavaju ubiti te glad i žeđ, najvjerojatnije će ih ' pokupiti ' šinteri.

Uz rješavanje problema javnih zahoda kojih manjka (i to drastično) u glavnome rumunjskom gradu, macakani (šinteri) imaju pune ruke posla.

Umjesto desetak rotvajlera koliko ih je, prema tvrdnji seljana, ostalo u kući poslije smrti Zorana Šeparovića, šinteri su jučer pronašli i zbrinuli samo tri.

Bili smo jako tužni i ne znam na koji način smo saznali da su ga odveli šinteri, ali uglavnom mama je skupljala novce i dala nam da odemo po njega (a odveli su ga jer se nije cjepio na vrijeme).

Kad smo pitali zašto su to učinili, rekli su da je naredila Dr. Vrančetić (tak nekak se prezivala). Danima sam plakala zbog njega, nikada ga neću zaboraviti.Nekada je to bilo drugačije nego danas, postupalo se na grozan način sa životinjama koje nisu bile cjepljene i ti šinteri su mi ostali u lošem sjećanju.

Austrijanci su nas zamolili za pomoć, krenuli smo ali u međuvremenu je netko pozvao šintere, kuja je pobjegla, šinteri su pokupili štence, a Austrijancima je objašnjeno da štenci idu u " bolnicu ".

Znaš li koliko šinteri dobiju po ubijenom psu?

Film se bavi napuštenim psima i hajci koju nad njima provode sarajevski šinteri, hvatajući ih i ubijajući žicama na licu mjesta.

Tamo se koči veliki natpis na hrvatskome Živjeli šinteri Pez (Nikolin nadimak).

Vidjeti ne pseće oči, nego pogled psa (jednog, drugog, trećeg, četvrtog itd.) koji zna da će ga šinteri uskoro likvidirati nije svakidašnje iskustvo, bio je idealan početak dokumentarca o psećim skloništima u Zagrebu, Rijeci i Osijeku.

Nebi li bilo bolje taj novac preusmjeriti na izgradnju azila.Toliko je neiskorištene zemlje u istri.Zar se ne može naći parcela i z anjih.Nekoliko boksova, zar je to prevelika investicija, Mjesto gdje bi napušteni psi i mace našli utočište do kraja njihovog i tako kratkog života.Zamislite, sa milijun kuna godišnje, oni bi mogli živjeti, dobiti priliku da budu udomljeni, priliku za novi i bolji život.A ovako taj milijun ide za troškove ubijanja, zar te injekcije toliko koštaju, a da bi se i tu ušparalo, ubijaju ih rukama, dave, vješaju, truju jer je jeftinije a prije toga 60 dana njihovog roka hrane ih samo da prežive ili da od gladi umru, ne dopuštaju pristup građanima ljubiteljima životinja da ne bi u javnost otišle grozote koje rade.Zar se ne bi od tog milijuna mogla odvojti jedna plaća za osobu koja će brinuti o psima iz ljubavi a ne da plaću beru hladnokrvni šinteri, ubojice, dok pošteni i fini ljudi nemaju ni za kruh.Taj novac za ubijanje je novac građana, nas koji plaćamo porez, dali nas neko pita dali mi to želimo.Od mog poreza se otkida za takve stvari a ja ne smijem otići u šinteraj pomoći životinjama.Vjerujem da većina Porečana i nezna da je u veterinarskoj stanici u ulici Mate Vlašića ujedno i šinteraj, da upravo oni koji liječe njihove ljubimce istovremeno i ubijaju napuštene, namjesto da pomognu, zar je to doktorska humanost?

Porez na držanje pasa će nas riješiti ovakvih situacija, neće svatko uzgajati pse, kada se smanji potražnja, smanjiti će se i proizvodnja tj, uzgoj, ulice će nam biti čistije, šinteri i skloništa za pse neće nam trebati jer ih neće biti ni na ulici.Svima porez koji drže psa

Oni šinteri s bazena su mi prijetili sa slanjem računa za vodu, jer su mojim ulaskom u bazen morali dodavati vodu.

Kako nam je ispričala, mačka je nespretno zatvorena u susjedovu konobu, a nakon višednevnog bezuspješnog traženja ljubimca, od susjeda je doznala da su mačku »pokupili« šinteri.

Posljednjih nekoliko dana šinteri u Bukureštu rade prekovremeno.

Dok se auto udaljavao, Johnny je mirno prokomentirao: - Vidiš kako je čovjek obziran... ajmo gospodo mog ' o je mirne duše reć ' ajmo šinteri.

Tek udomljena kujica Kudrjavka uskoro je završila na ulici gdje je nakon niza neuspješnih pokušaja ulove šinteri.

Mačke bi šinteri pokupili, naplatili držanje 60 dana po mački i poubijali.

Slušaj dalje, pošto me ti šinteri nisu uspjeli uloviti, a smetao sam nekolicini baba sa gadnim kerovima, dobio sam sobu u azilu.

- Zvao sam veterinarsku da dođu šinteri po njih, ali nitko nije htio izaći ususret.

Šinteri su dolazili, ali baš u tom trenutku, se je kuja oštenila, pa su, radi sućuti, odlučili da neće ubiti.

I ne samo to, primjetio sam da isto tako raste brze broj posjetitelja ove teme, sto znaci da medijski šinteri sve vise gube stisak i kontrolu.