I onda je došo dan utakmice ujutro se budimo s prvim zrakama sunca a ostali u sobi bude se za zvukom otvaranja naše limenke piva. ksss puna torba zlatne tekućine značila je da smo spremni za odlazak u grad. sjeli smo na bus i krećemo put wembleya. pivo je stvarno nezahvalno piće za potrošnju u velikom londonu gdje su javni wc-i rijetki poput lijepih žena. zato ima dosta parkova, a jedan od njih, hyde park iskoristili smo za usputnu stanicu do stadiona. lagano ispijajući englesko pivo čudili smo se zagriženim englezima koji izlaze na džoging čim izađe i sunce iza oblaka i na temperaturi od nekoliko stupnjeva trče u kratkim majicama, potkošuljama a hlačice navuku, što bi se reklo, do sisa. i tako trče i stari i mladi, i žene i djeca, svi trče. vozimo se busom, promjenimo tri linije, vozimo se skoro tri sata. već smo od centra grada debelo odmakli i odjednom kužimo kak se mijenja i populacija i mentalitet ljudi u busu. oko nas same crnkinje i crnci, što u busu što na ulicama. odjednom nastala neka gužva svađaju se svi sa svima jedni drugima neće se maknit, mislim si kud mi to idemo. zahebavamo se međusobno jer nam se čini da je iza prvog reda kuća livada, što bi nam dovoljno reklo di smo ak se zna da je gradu promjer oko 40 - ak kilometara. i onda odjednom usred ničega u daljini vidiš svjetleći luk. to je wembley, mjesto gdje ćemo privremeno pokopat sve engleske ambicije te nevjerojatnu količinu egoizma i arogancije. kažem privremeno, jer on nakon svakog posrtaja ponovno izrasta ko ptica feniks. stadion je sam po sebi nevjerojatan. ukopan je u zemlju, sav u staklu, a unutra se nalazi preko 2000 prodajnih mjesta. stadion je mjesto gdje se ždere, pije i šopingira. i zato se na utakmicu tamo dolazi puno prije a odlazi puno kasnije nego što utakmica završi. dal trebam reć da je sve prokleto skupo. vrhunski nogomet privilegija je bogatih, huligana nigdje a policije svuda. pendrek? to je samo misaona imenica s dalekog balkana. kad smo ušli na teren i vidjeli naše igrače znali smo da će engleski lavovi u ovoj kišovitoj londonskoj noći mijaukati poput mačića. crnac dolazi pjevat himnu, i naši automatski počinju fućkat.ko bi mislio da će pjevat lijepu našu. al zvučalo je predobro. kod jedan nula ludujemo, kod dva nula ni sami nevjerujemo, a tek je 14. minuta. odma pored nas je loža, kud lije kiša tu još i niz tribine suze teku u potocima. kod dva dva stadion se budi i počinje grmljavina. stadion je poput školjke, rađen po mjeri pravih navijača, nevjerojatno je akustičan a kad 90 000 ljudi zapjeva u isti glas možete mislit koji je to show. kakva milanska scala, kakav metropolitan, ovo je da ti se guzica stisne. i onda tri dva. skačemo jedni preko drugih, vrištimo, luđačka atmosfera. delirij. u tom ludilu okrećemo se prema ložama i šaljemo im bosanski grb. bio je to rivalitet tijekom cijele utakmice. mi njima, oni nama. za kraj mi njima, a oni pognutih glava odlaze sa stadiona. vani i dalje lije kiša. tisuće ljudi stoji u redovima i čeka vlak i podzemnu. kiša im pada po glavi i cijedi se niz tijelo. taj prizor govori sve. na kišu su još i navkli, to ih ne smeta tolko al ovaj poraz boli kao da padaju sjekire. idućih dana bilo je lijepo šetat se CRO šalom po londonu.