Steiner, 1996, 182 - 183) (4), Marovicevim omiljenim pjesnickim " subsistemskim ", provokativnim zakloništem.Spomenuta preoznacenja, medutim, povezuju se u Marovica u intencionalno uspostavljen niz motivskih analogija: preuzetna i zato kazne vrijedna jednadžba Kreonta i grada ovdje se obrce u samovlasnu, novovjeku hibristicku jednadžbu ostarjele Antigone i Tebe; život i smrt i u Marovicevu se srazu krvnice i prosvjednice evociraju kao uzajamno zamjenjivi entiteti, ontologije kojima eticke norme mogu poremetiti predznake; na isti se nacin izokrecu prorocko sljepilo i vidovitost, rjecitost i zapušena usta, a optužba vladara korijenski " sklonih bijesu " (Girard, 1972,102 - 103), koja se tice potplacenog šurovanja dvorskih vidovnjaka s državnim neprijateljima, obara se jednako na Sofoklova Tireziju koliko i na novosmišljenu mu kcer Mantu.