A ako ste već bili toliko ludi i čitali cijeli ovaj tekst i došli do ovdje, onda ću iskoristiti savršenu priliku da zahvalim: prije svega svojoj mami, tati i bratu, koji su punih 12 sati znali u što se upuštam, navijali za mene, pričali sa mnom na mobitel za vrijeme trke i kao i uvijek bili neopisiva podrška; Janku, Žani, Kikiju, Boženi i svima onima koji su logistički i na bilo koji drugi način sudjelovali u organizaciji nečega ovako velikog; Kikiju još jedanput jer je na proglašenju rekao da sam vjerojatno najmlađa u Hrvatskoj, a možda i šire, koja je istrčala 100 kilometara; trkačima na stazi, kako poznatima tako i onima koje sam tek upoznala (Sven, Milan, Branislav), uz vas je sve to izgledalo lakše; svima, ali apsolutno SVIMA (ultramaratonci, štafetari, gledatelji, svi) koji su se našli u bilo kojem trenutku u startno-ciljnom prostoru tijekom trke i bili nam beskrajna podrška (ukoliko nekog takvog nisam spomenula u tekstu please nemojte zamjerit); Zokiju jer je došao podržati nas pred kraj trke; Višnji jer me spasila u osmom satu trke i vjerujem da ima veliku zaslugu za 37 kilometara koje sam odradila nakon toga; Danijelu na šatoru, podršci, svemu; Hrvoju na možda najvećoj pozitivi koju sam ikada vidjela, što me u mnogim trenucima spasilo; Veroniki jer je svaki puta kad me vidjela rekla da sam super i predivna i odlična; Sunčani i Martinu jer su onako svježi trčali s nama u open-hour dijelu trke; najveće hvala svima jer bez vas ništa ne bi bilo upravo toliko savršeno kako je i bilo.