dakle.uvriježeno je mišljenje da bi mlada oboljela ženska osoba trebala djeliti sobu sa starom oboljelom ženskom osobom a ako se slučajno nađe u sobi sa mladom oboljelom muškom osobom po brzom postupku stavlja se paravan. isto vrijedi i za mladu i staru oboljelu mušku osobu. aloooo, u kojem stoljeću mi živimo? kao prvo to je bolnica u kojoj svaki krevet ima zvono koje svaki bolesnik stisne u kojem god trenutku želi i sestra se nacrta u roku keks. dakle nitko tu nikog neće silovat, dirat, ljubit, ženit, bludit. osim toga to su teško bolesni ljudi tako da mislim da im takve stvari ni ne padaju na pamet. dalje, velike su to generacijske razlike i baš kod tako teških bolesti jako je naporno mladoj bolesnoj osobi biti u sobi sa starom. staroj je naravno to ludilo jer obično izvoljeva sve i svašta i to ponajviše zbog svojih godina. neću vam pisati baš sve šta sam doživjela ali nije lako sa starim ljudima, jer se često ne peru pa smrde, a ne smiješ otvorit prozor, ne spavaju ponoći a nemaju obzira previše pa galame i lupaju, drže često propovjedi i molitve po cijele dane i potpuno sam diskriminirana kao ateista, jedna mi je dečka potjerala jednom kad mi je došao u posjet jer joj baš eto nije pasalo a ja sam onda ležala nepokretna, moj dečko je pristojan gospodinčić pa je otišao a ja sam babi htjela bombe bacat u krevet, al nisam imala. stare babe vam režu nokte nasred sobe, jedu da im sve ispada iz usta, zapišaju dasku, ostavljaju sjedu kosu po umivaoniku, neke brišu maramicama genitalije baš ispred vas, jer ženske smo pa je to okej... pričaju najgore, najcrnje scenarije i uvijek se čudom svemu čude a najviše meni naravno jer ja sam najveće svjetsko čudo.