Bretonove iskre, one koje vatru literature čine, ipak se prečesto pretvaraju u munje, pa bez obzira na nadrealizam kao avangardni, za neke zaokruženi i završeni pokret, uvijek ćemo prepoznati onu divnu nit individualnog u najpozitivnijem poimanju za književnost, za pojedinca u njoj (ne mogu odoljeti napasti, kako često u knjizi kaže Višnja Machiedo, a da ne spomenem ovdje izvanredan tekst Ive Šimata Banova Propast samotnog čovjeka u »Vijencu« br. 232, samo usporedbe radi), dakle pojedinca odterećena sustava politikantskog ili ideološkog, dapače, u žestokoj borbi da se poezija, sublimat svih rodova, žanrova, oblika i vrsta, ne uprlja, nego sačuva svoje područje etične i potpuno slobodne bjeline.