Dok sam pisao priču o jednom mladom čovjeku koji živi u obitelji metuzalema grobara, želeći da iz tog mraka (smrti) izađe i ode negdje u neki bolji, ljepši i životniji svijet, a sve to kao metaforu o vladavini pogrebnika u jednoj komunističkoj državi poduzeću za proizvodnju pogrebne opreme, s osobnim osjećajem nepodnošljive klaustrofobije, nisam ni slutio tad početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, da će se ta moja priča drama pretočiti nakon kazališta u film, pa zatim u mjuzikl 2008. godine, vrijeme koje je tih sedamdesetih godina bilo daleko kao danas razmišljanje o letu na Veneru.