dolje jer jedino za kaj se mogu primiti je zubima za zrak.. uh, a zna da se bojim visine i tu me dovuče i još mi priča kak se on tuda vozio biciklom... užas... žmirim i idem, koljena klecaju i kad sam se uspijela spustiti dolje pobjedosno se zaklinjem okrečući se prema planini: jednom i nikada više Ljudi slobodno dođete i uživate u ljepotama Kalnika a ja ću vas bodriti s livade i peći vam roštilj.Gore se više nikad ne penjem...

Sad gledaš kroz mene, ja žmirim.

Problem je što mi smetaju kapci, ne mogu da gledam, zatvaraju se, žmirim, cela sam se izborala na nosu i očima.

Priznajem... ne znam postaviti granice i idem is krajnosti u krajnost.Raspoloženje mi puno ovisi o mojim odluka koje su večinom loše.Popustljiva sam iako znam da laže.Trpim, žmirim na svim greškama i lažima, jednostavno živim stime.Znam da nije dobro ali... Trpim i punim kofer, (tako se kaže) a On ne zna granice.Zato su svađe učestala pojava.. skoro svakodnevna i pitam se koliko je moj prag tolerancije.. dijete raste i samostalnije je, slobodnije, pa sam i ja sigurnija da ga vše ne trebam.Ljubav je uz sve gafove i turbulencije postala potreba.. a to je kraj.. Zato granice trebaju se postaviti od početka, od upoznavanja jel poslije je prekasno, brzo dođe svemu kraj.

Pridržavam glavu šakama i malo žmirim malo kroz prste promatram ploču i Barzaglija.

No kako se tu ne mogu previše stvari promijeniti žmirim na jedno oko.

Upijam priču, žmirim i zamišljam prizore

Vraćam se opet natrag cijela u vodu na bok, naslanjam glavu na spužvu na rubu, žmirim i provodim tako neko vrijeme u tim mislima.

Nikako se ne uspijevam sakriti Dok život nabroji do deset Brži od mene Uhvati me u raskoraku Kako glavinjam lijevo-desno Posvađanih pokreta Po pisti straha Neizrečenih želja Pretvorenih u Male nesigurnosti u velikom čovjeku I tako ispada da uvijek ja žmirim I životu brojim do deset Ponekad dvadeset Sto.

Žmirim već dugo tegobu mučne boli Napetih žila grizem tijelo samoga sebe Ko pas na raskrižju prašnjavog puta Koji bez hrane i vode svijetom luta.

No, pravim se blesav i žmirim na oba oka.

Ah, usnut ne mogu: sada se rastežem, sad ruku, sad nogu zivajuć protežem; sada se otkrivam, jer s ' od muke znojim, sad se opet pokrivam, sada ure brojim; sada zapopivam, sad žmirim i šutim, sada san zazivam, sad se na san ljutim.

Ja žmirim, ne želim vidjeti Silu koja na kraju sve uzima, oduzima, ne pita, ne moli.

Žmirim na mladom proljetnom suncu i osjećam da sad već na životu ne treba tražiti drugog cilja ni dubljeg smisla.

Rekla mi je da legnem na trbuh i žmirim.

Sunce: Ne žmirim ja, nego si ti obnevidjela.

Možda jer žmirim, ali ako žmirim kapci su mi prozirni.

Svjesna sam te, dok žmirim I koračam u ritmu tihe glazbe...

Ponekad se ujutro niti ne volim gledati u ogledalo, a kad se šminkam ionako obično žmirim barem na jedno oko; -)

Putujem prema moru, žmirim i razmišljam: ima nešto istine u tom horoskopu, ali ne piše da sam tvrdoglava i da kritiku ne prihvaćam bez ljutnje.

Vrla mamaposebnogdjeteta i još posebniji sine proteklih dana dođem i " čitam i uživam, uživam i čitam, čitam i uživam, uživam i čitam... malo žmirim i radosno uživam u brašnu koje leti po sobi iz sinovih ruku dok hoda i posipa ljude oko sebe koji vas vole a među njima uživa i moja malenkost ". (izvornade 26.08.2009., 08:53:08)

Gubim osjećaj za vrijeme dok žmirim uronjen u neki savršen film.

Obožavam je (i baku i dekicu) Imamo i gramofon, čujem (već žmirim u krevetu) kako škripi gramofonska igla i zasvira pazi da ne nazebeš od Fosila, Najdraža mi pjesma na svijetu

Nekad je to žuta, nekad zelena, nebitno, sve su te boje uvijek tako žive, mijenjaju oblike, a ja žmirim...

Žmirim na lijevo oko jer me bode taj« kreativni nered ».

Na slikama se mrštim i žmirim.

Moji moralni obziri bili su fleksibilni i odlučio sam to iskoristiti pa sam virio pored stupa, preciznije bi bilo reći zurio sam, jer se čak nisam ni pravio da žmirim

ali ja ustvari ne želim o tome svemu sad pričati i misliti.. pa žmirim.. i dalje se nadam da sam u svom La-la landu i da je sve u redu.. i da je sve ok jer ustvari ni ne mogu ništa za sada

.. žmirim na pramcu broda, tvoja ruka lijeno po leđima mi hoda, jagodice tople osluškuju vješto trebaju li se prebacit na neko drugo mjesto, igra je to nježna, suptilna, sve bi bilo u redu al takva je vrućina, vrijeme odmiče, sunce zalazi, igra ide kraju pravila se ipak znaju....

Lakše mi je produbiti emociju kada žmirim, tada je dublje osjetim i na nju tapkam.