Žmirkaju svjetla u magli jesenjoj, a u meni pjesma i zvijezde, blistave zvijezde.

U mrkoj tami žmirkaju užežene lampe po kućama.

Kad padne mrak, gotovo nigdje nema svjetla, pa čak i u usputnom restoranu ili hotelu svjetla samo žmirkaju.

1. U Beču mi se ne sviđa: mrzovoljni i tjeskobni ljudi u busu i U-Bahnu stakleni pogledi, perverzna bečka tišina; taksisti koje nije briga za pješake; kada me zapuhne zadah amonijaka ispred Stephansdoma (ali lijepi konji, lijepi); stanica U-Bahna Karlsplatz prepuna narkića, homića, svodnika i prostitutki koji stalno nešto žicaju, i drže limenke piva u ruci; nepostojanje samoposluge uzduž cijelog Ringa pa crkneš dok se napiješobične vode; zaštitari u Stephansdomu koji u predvorju katedrale kontroliraju i odlučuju koga će pustiti na misu a koga ne (da se ne smeta službi); cijena svijeće-lučice 0,58 eura (otkud ovih 0,08); nemogućnost plaćanja kreditnim karticama u mnogim dućanima, čak i na Mariahilferstrasse; srpske pevaljke iz jurećih opela i mercedesa; preglasno elektronsko otvaranje vrata u Hauptlesesaal u Nationalbibliothek; skupe kino ulaznice (10, 5 eura); to što nema slobodnih mačaka po ulicama, ili oko tržnica, već sve žalosno žmirkaju iza sigurnih prozorskih stakala; besmisleno ubacivanje 1 ili 2 eura u garderobne ormariće raznih knjižnica ili u kolica raznih samoposluga novac se nakon upotrebe vrati, ali ako taj čas nemate kovanicu...; činjenica da Bečani misle da su bolji od vas, a vi ste stranac, i još s juga, a oni su im svi isti; bahata prodavačica u Tabaku na Kärtner Strasse, ima plavu kosu dignutu u punđu, između 50 i 55 godina, teške đinđe oko vrata, beskrajno negostoljubiva, previše našminkana, pruža vam robu pseudodamski s dva prsta; i što je u trgovinama situacija bizarna: prostori su toliko pregrijani da su prodavačice u majicama kratkih rukava a vi se kuhate u zimskim jaknama i kaputima ako eventualno postoje ormarići za garderobu, opet vam trebaju kovanice od 1 ili 2 eura, i sve u krug.

Onda se još prisilim da nešto pojedem, uđem u vreću i dok kuhalo prijateljski šumi, a prve zvijezde žmirkaju na opet vedrom nebu, u svom »udobnom« ležaju tonem u čvrsti san.

Prašnjave prometnice, nema vode, žarulje samo žmirkaju...

Mirno je i tiho, u daljini žmirkaju svjetla.

Zbunjeno bulje i žmirkaju kao tele u šarena vrata.

Za sada semafori samo žmirkaju žuto, a križanja su prepriječena metalnim rešetkama.

Uostalom kako bismo drugačije i preveli njen šifrirani naslov nego kao uhvaćeni komadić osobna doživljaja, ugode što proizlazi iz pogleda na taj komadić, na jedan dio sebe kojeg obavijaju raznobojne maglice iza kojih su negdje upaljene i različite lampice, lampice što se u svakome od nas povremeno upale, onda malo žmirkaju...

Zbunjeno žmirkaju očima nastojeći kroz danje svjetlo razaznati nezvane došljake.

Zimski vjetar puše mačje oči žmirkaju.

Ne volim putovati Hrvatskom, u istome pronalaziti različito, ja sam pjesnik, svugdje čiste, blistavo ružno izlivene biste, tako sam i ja odgojen, ne mogu se oteti lošim stihovima, pogrešnim zaključcima, transparentnim skulpturama, pohlepnom postojanju bezveze, vjeronauku poslije mise, uspješnom mesaru za pultom, kvartu bez ikakve fizionomije, djelovanju svega televizijskog, o čemu lažu reklame, a čega ima, zubobolji koja neće proći, kamencu koji se neće oljuštiti, prometnom policajcu koji nikad neće pročitati knjigu, županijskom sucu koji će pročitati devet loših knjiga, jednu od svoga prethodnika, jednu od lažnog iscjelitelja, jednu od pokojnog predsjednika, jednu o uzgoju kućnog bilja, jednu o odgoju djece, jednu o globalnoj zavjeri, jednu o jedinoj istini, jednu od slavnog humorista i jednu o postojanju Boga, ne volim putovati, ja sam umjetnik u svojoj zemlji, ona ne poznaje mene niti ja poznajem nju, prolazim kroz neprijateljski teritorij svoje domovine, iskoristio sam ga za svoje ekspedicije, koje me lišavaju svakonevnog života, koje me prevode u trubadura kakav objektivno ne može umrijeti, putujem unutar klaustrofobičnog hrvatskog želuca, neobičnog je oblika, kao u kakvog mesoždera a preživača, na svim se strateškim mjestima okreću jaganjci na žaru, nedjeljom poslije mise nogomet se igra, navečer selo ostalo u mraku, na cesti pregažena mačka, spodoba u crnini gura bicikl, svjetlo pred gostionicom, unutra neobrijani gosti, pijani i bez mozga, gledaju Hrvatsku televiziju, tornjevi crkveni označavaju središte ama baš svakog grada na kontinentu, po neugodno usitnjenim poljima starci, male obitelji ispred trgovačkih centara, kockasti domovi zdravlja i čempresi iza njih, u kojima čuči smrt ili makar zubobolja, koja ne prolazi lako, dugotrajna i glupa, ćurliću besmisleni gradići u Panoniji, gdje se političari kote kao voluharice, pijani dječaci odvoze u smrt očeve automobile, iza kojih ostaje dug jednoj austrijskoj banci, troškovi pogreba, krvave oči žene koja te mrzi, putujemo dalje, tv emisijom još od naših djedova, u naše lažne urbane oaze, gdje okruglasti Slaveni nespretno repaju, na tom nemogućem jeziku, gdje sva djeca pod milim bogom izgledaju isto, bogata kao bogataši a siromašna kao siromasi, prokleti mobiteli i pakao sportskih kladionica, začarani ljudi, žmirkaju svjetla u sjevernim kotlinama, koje su premrežili jauci kotlinskih radijskih postaja, gdje se slave krstitke i pušta nasilna glazba po željama, gdje mladost tone u džem skuhan od predrasuda i laži, gdje u naše dosadne živote ulazi reklama za deterdžent, treba oprati sve muške, sve ženske i sve dječje gaće, namirisat će ih, pomirisati medo iz reklame, naši u školi odlikaši samouvjereno prepisuju ponižavajuće slabe stihove nacionalne himne, u Metropoli obavijenoj maglom solariji rade i u ponoć, u njima prodaju svjetlo krasne, visoke i tupe svećenice, a sve su ulične kurve i dalje stare, pohabane Ciganke, smrde preskupa parkirna mjesta ispred preskupih hotela, studenti zabarikadirani u minijaturne sobe uz rijeku, koji ne poznaju Metropolu dalje od Save i koji žure dalje, Metropola pod kontrolom gangsta-političara za nekretnine, iza zavoja Pokuplje i Lika, slikovita polja, planine i šume, gdje su još prije desetak godina žive babe vojnici nabijali na kolac, gdje se sad razvija seoski turizam, sve se više pažnje pridaje ekologiji, pa možda na jugozapad, u Istru, blato u autokampovima, i ondje građevinska mafija, Titov papagaj i duboke jame pune kostura, na Kvarneru plova izumirućih dupina, naftna industrija koju je za dobar honorar opjevao najugledniji riječki romanopisac, ili možda na jugoistok, u Dalmaciju, gdje more žderu ludi turistički kapaciteti, nervozne ruke konobara, picerije i kampaneli, kanalizacijske cjevčice daju infuziju zaljevu koji čeka da ga uplovi najveći putnički brod na svijetu, dubrovačka jezgra jajna je stanica pokvarenog sadržaja, koja se nada onom najodlučnijem prodoru krupnog kapitala, brzo ćemo napustiti taj grad, Hrvatska je neugodno uska gledana odozgo iz aviona, kao da nema dovoljno zraka nad njom, sastoji se od nekoliko slijepih ulica, u njima vreba javno mišljenje, najglasniji su gadovi i luđaci, ako ne lažeš nisi moćan, domaćice rado vješaju tegle s cvijećem na balkone, bogati gazde podižu vile, betonske lavove, volte, pod njima tuku svoje ženke domaćice, kurve jebu u hotelu, kod obližnjeg gazde, kojem čestitaju Božić, Tuđman i križ na zidu njegove kancelarije, u provinciji žene šute, u Metropoli ih nitko neće, tu je život beznačajan izvan medija, za koje potplaćene dirinče plavuše iz vica i nevidljivi tv osvjetljivači čija sperma redovito završava u offu, u suhom mraku besmisleno rashodovane scenografije.

Ujutro je još mrak, zaista je rano, no ulazeći u bus vidim da je tu već par ljudi iz drugih hotela, pospano kljucaju i žmirkaju prema meni.Dosta je mlađe ekipe, što me veseli, jer znam da ću imati zanimljivije društvo.Na putovanjima se imam običaj uvijek skompati s nekim tko mi paše kao suputnik; pa tako već polako razgledavam i vrebam nove " žrtve " Budući da me svi pospano pozdravljaju na ulazu, i kartko se upoznajem sa suputnicima, već nalazim kandidate u dvjema mlađim Britankama, odprilike moje dobi - Gemom i Norom.

U Obiteljskom filmu iz 1932. Paspa je čak usnimio i natpis: »A sada laku noć«, koji će još i potkrijepiti jednim gornjim rakursom, kadrom u kojem u blizom dvoplanu gospođa Paspa i jedno od djece, smješkajući se, žmirkaju očima, samo što nisu »zaspali«.

Ponekad se desi i da se klas zabije u oko psu ili maci, pri čamu se oni snažno češu po i oko oka, žmirkaju, oko jako suzi a čitavo područje oko je, zbog jake sekrecije, jako sljepljeno.

Naginju se nad porcije fiša, njuškaju ga, pipaju, kušaju, cmakču, stenju, žmirkaju, značajno se pogledavaju, jedan drugom namigiju, telefoniraju, pričaju fiš-priče e kako je nekad bilo a Krleža (koji je u Osijeku prvi puta čitao svoje Glembayeve) kaže di nigdar ni bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu, da nam nekak nebu).

U ovom slučaju svjetlo je fokusirano ispred retine umjesto na njoj, zbog toga kratkovidni žmirkaju i škilje pokušavajući dobiti oštrinu slike.

- Uživaj u miru koji ti se pruža - kažem Dorotei, a ona mi se smije i zelene joj oči žmirkaju i ponovo je želim.

Ljudi žmirkaju u more kroz onu počinu dršćućega svjetla, žaleć lađe, što se u bijeloj tišini ukočiše.

Na starom groblju prizor iz Las Vegasa, žmirkaju jezive lampice na baterije.

Umirim ih objašnjenjem da se blijedožućkaste nakupine često vide u ljudi čije se oči naprežu pri gledanju, pa žmirkaju.

I dok Stephen Hawking traži tiražnu žilu publicističke isplativosti u najnovijim postavkama teorije superstruna i dinamike svemira, kriveći pritom lice u sulude grimase i drkajući uprazno po onom joysticku na desnoj ručki, dok ga sputanog u bestežinskom stanju NASA-ini astronauti itaju od pregrade do pregrade, gledam s balkona ono malo zvijezda čiji je sjaj sposoban probiti smog i gradsku rasvjetu, gledam ih kako lijeno žmirkaju iz udaljenosti koje mjerimo vremenom i baš onako nefokusirana pogleda pomislim: Ma, jebe me se... 11) Prekjučer smo bili na Iron Majdanu ili izvoru Jadra i najluđe mi je bilo kad su se Goleo i Đoni...

Sjene i suvarci prekriše staze, Žmirkaju zvijezde, daleko i hladno Mjeseca svijetlo na strništu leži, Svuda je tiho, jednolično, jadno.

- Kasno je nemam veselja životu - Žmirkaju zvijezde daleko i hladno.

Osobe koje se često smiju, mršte, žmirkaju imaju ih izražajnije.

Osima aviona, koji čitavu noć lete i žmirkaju svojim signalnim svjetlima, ovo je prvo ratno sredstvo koje smo ugledali od Izole, ukoliko ne računamo ribarice što ratuju protiv stanovnika mora i to već dulji niz stoljeća.

Loše izgledaju, čupavi su i neuredni, imaju smiješnu odjeću za spavanje, žmirkaju i usporeni su.

Poznate i guste, ali samo žmirkaju i vire, ne dotiču me.

U Obiteljskom filmu iz 1932. Paspa je čak usnimio i natpis: »A sada laku noć«, koji će još i potkrijepiti jednim gornjim rakursom, kadrom u kojem u blizom dvoplanu gospođa Paspa i jedno od djece, smješkajući se, žmirkaju očima, samo što nisu »zaspali«.