Ono što mi se čini relevantno jeste to da je ovaj pjesnički rukopis potvrda nove poetske linije koja se da uočiti u Brkovićevom stvaralaštvu, i koja čini zapravo vezivnu nit sa Jeretičkim versima, a to je da i ova knjiga pravi otklon od onoga za što se pjesnik zalagao cijeloga svog života, za što umalo u nekoliko navrata nije i glavu izgubio, a to je sopstvena domovina, koja se izrodila u valutnu nakazu, u nešto što pjesnik nije mogao znati da se može dogoditi, u tajkunsku aždaju (svakako da nije jedina na Balkanu možda joj se to dogodilo i u najmanjoj mjeri, no nedvojbeno se dogodilo te se pretvorila u rajski vrt za nekolicinu, a pakao za najveći dio građana), koja obesmišljava sve ono čemu je pjesnik cijeloga vijeka bio iskreno posvećen, te je taj bolni unutrašnji preokret pronašao svoje mjesto u u ovoj pjesničkoj knjizi, jer je dugogodišnje trpljenje zbog stvaranja crnogorske države, potiskivalo osjećaj da stvar izmiče kontroli i da mugošoidi i medojićoidi, umiljata jagnjad koja dvije-tri majčine sise sisaju, i ravnomjerno otimaju državu u svoje ruke i od nje prave svoju ličnu prćiju u kojoj će činiti što im je volja, nebitno koji nitkov jaše sad ili će jahati docnije, i nikome za to neće odgovarati, dovelo je pjesnika do one tačke kada je morao kriknuti do neba, i ne samo prokleti je kao maćehu, kako je to učinio proklinjući susjednu Srbiju srpski pjesnik Veljko Petrović, veleći: () Ovo je zemlja podlih suncokreta () ovo je zemlja otrovana krvi, već tako da pjesnik Jevrem Brković zapravo nemoćno veli, jer je moć u rukama fukare i požmirepa, isto što i oni čestiti partizani iz prijethodnog rata () Nije ovo ono zbog čega se tukoh