Ako bismo na ovo pitanje odgovarali povezano uz evanđelje onda bi taj naš odgovor budući da smo se mi u tom vremenu od prije dvadeset jedne godine kojega se prisjećamo i odluke koju slavimo kao Dan neovisnosti nalazili u poziciji ranjenika morao izraziti zahvalnost prema svima onima koji su nam se u tom trenutku učinili Samarijancima, vidjeli nas, sažalili se nad nama, pristupili nam i povili rane, bilo svojim političkim djelovanjem, poput zastupnika Hrvatskog sabora koji su dignuli svoju ruku za spomenutu Odluku ili prvog Hrvatskog predsjednika koji nas je mudro i znalački, bez obzira što tko o tome rekao i mislio, hrabro vodio prema slobodi, bilo svojim aktivnim uključivanjem u borbu za slobodu, poput hrvatskih vojnika, policajaca, narodne zaštite i vatrogasaca, bilo organizacijom i distribucijom humanitarne pomoći, u čemu veliku zahvalnost dugujemo i onima koji su nam se učinili Samarijancima u inozemstvu, bilo, na kraju, iako to na kraju ne znači da je manje važno, dapače, hrabrim svakodnevnim življenjem i osobito molitvenom podrškom svih stanovnika ove zemlje, a što našu zahvalnost kroz ovo misno slavlje uzdiže i prema Blaženoj Djevici Mariji čija krunica je bila znak naše borbe, ali i svemogućem Gospodinu Bogu kojemu svaka čast, slava i hvala za neizmjerne darove ljubavi koje nam je darovao i nastavlja darivati.