neznam, nikad nisam osjetio apatiju, besciljnost, u smislu da mi fali neki cilj, i ako je bio kriv, kratkorocni, bio je pravi, josh jedan znak na putu; uvijek je neki struggling, guzva, running, uvijek je Up, Up, Up, cak i kad je sve sivo, prije nekad u mracnim momentima depresije, uvijek je bila neka strast za necim, trenutkom, dozivljajem, i ako samo uranjanje u krug, ali apatija never, lust for life je prevelika i previshe prozimljavajuca da bi si to i jedna stanica mog tjela mogla dozvoliti, i iz svih pravaca dolazi zhar zivota, ne morash ni pokushati osjetiti, all those beautiful people, all those broken baby-people, poput rijeke, zivota, koji u njima zivi, apatija bi bilo zjevanje i negiranje samog sebe i najvecih ljepota i dozivljaja kojima sam izlozhen; a to malo boli, to je zacin, vishe osjecam bol drugih, i oni momenti happy just to be su najjaci