Nema sumnje da se zbog takvog iskaza pokojnog Ministra Andrije Artukovića, Anto Nobilo " ne može sjetiti " (niti mu se, do sada, itko u javnosti udostojio to javno spočitnuti) kako je bio javni komunistički tužitelj na suđenju bespomoćnom i ostarjelom hrvatskom starcu sredinom osamdesetih godina.

Imali smo o čemu pričati, pogotovo slušati Miru o njegovom burnom životu, od Rolovića do druga Ante Nobila, zamjenika javnog tužitelja u procesu protiv ministra Nezavisne Države Hrvatske dr. Andrije Artukovića, kojega je pobijedio na Prvenstvu karataša u Oklahoma City-u.

Slično intonirane izjave za medije dali su i Damir Kajin i Ante Nobilo, osobe i inače poznate kao apologeti komunističkih zločina, koje kao i Mesić eufemistički nazivaju antifašizmom " (Nobilo tako postupak protiv Boljkovca želi spriječiti pozivajući se na njegovu visoku starosnu dob, ali ga kao jugoslavenskog tužitelja nije smetala visoka starosna dob Andrije Artukovića).

Kao zamjenik okružnog državnog tužitelja vodio je proces protiv Andrije Artukovića, a nakon promjene režima i dolaska Tuđmana i HDZ-a na vlast, bio je tužitelj u slučaju ubojstava u Pakračkoj Poljani.

Bivši državni tužitelj u doba komunizma (najpoznatiji slučaj ustaškog ministra Andrije Artukovića osuđenog na smrt) u svojim odvjetničkim punomoćima zastupa sve razine hrvatskog društva: preobraćenih pripadnika podzemlja, posrnulih političara, tranzicijskih tajkuna naprasno zaustavljenih u poslovnom rastu, ponekog anonimca te jednog užasno važnog i posebnog klijenta: Josipa Perkovića, bivšeg operativca hrvatske Službe državne sigurnosti, optuženog za organiziranje ubojstva emigranta Stjepana Đurekovića 1983. u tadašnjoj Saveznoj Republici Njemačkoj.

N a portalu tjedno.hr, naišao sam na veliki intervju novinara Dražena Stjepandića s Josipom Boljkovcem, u kome, između ostalih zanimljivosti, govori i o vjerojatnom prosipanju pepela kremiranog Andrije Artukovića, oko zagrebačkog krematorija.

U Zagreb dolazi u lipnju 1941., gdje je uz pomoć Andrije Artukovića primljen u državnu službu; podžupan je Velike župe Bribir i Sidraga sa sjedištem u Kninu, a od kraja listopada i veliki župan iste župe.

Vrhunac dječje kataklizme dostignut je kada su odlukom Ante Pavelića i Andrije Artukovića, 12. jula 1942, osnovana tri posebna logora za odgoj i prevaspitavanje partizanske djece.

Ali srećom nema ni jednog Andrije Artukovića.

Misli i na grijehe Andrije Artukovića i sljepoću njegova sina koji smatra da je otac žrtva nepravednog suđenja i laži komunističke Hrvatske i traži da ga se dostojno pokopa u rodnoj Hercegovini, na što i Ivo Josipović poručuje da svatko ima pravo na svoj grob.

Dakle, fotografija žene nikako nije snimljena u Jasenovcu, ali to nije predstavljalo problem nekim autorima da je prikažu kao »jasenovačku žrtvu«, kao što je to učinio Branimir Stanojević u knjizi »Ustaški ministar smrti; anatomija zločina Andrije Artukovića« (»Nova knjiga«, Beograd, 1986, drugo izdanje).

Jer, javit će se oni koji imaju drugačije dokumente iz kojih je vidljivo da Zagreb nije l945. spasio Alojzije Stepinac, nego ipak partizanski, antifašistički pokret, da je taj isti Alojzije Stepinac zajedno s Kaptolom i Vatikanom znao za tzv. štakorske kanale kojim su mnogi osumnjičeni za ratni zločin, s lažnim putovnicama, dokopali se Južne Amerike pa i SAD, koje su ih, iz razno raznih razloga prihvatile (slučaj Andrije Artukovića, ministra unutrašnjih poslova tzv. NDH). Usput, glavni organizator funkcioniranja štakorskog kanala bio je svećenik Krunoslav Draganović, a baza mu je bio hrvatski crkveni zavod Sv. Jeronim, u Rimu.

Iz tog vremena nit se sjećamo sjednica, nestašica, parnih neparnih datuma, andrije artukovića, udbi, politbiroa, nit mitinga, prosvjeda, ustava, ustaša, četnika, gazimenstana, obećanja, sranja.

U domovini su svu potrebnu organizaciju obavljale ustaše pod vodstvom dr Andrije Artukovića koji je tada bio odvjetnik u Gospiću, častnika Joce Rukavine i veleposjednika Marka Došena.

Kao takav kakav doista jest, samo sada u ulozi šefa Veritasa, Savo Štrbac sudjelovao je i na " Međunarodnoj konferenciji o suđenjima za ratne zločine " (Beograd, 7 - 8. studenoga 1998) zajedno s, među ostalima, Loise Arbur (od 1996. glavni haaški tužitelj), Grahamom Blewittom (zamjenik tužitelja od 1994), Čedom Prodanovićem (tada član predsjedništva HHO, potpredsjednik Instituta otvoreno društvo, a u komunizmu zamjenik općinskog javnog tužitelja, pa zamjenik okružnog javnog tužitelja i napokon javni tužitelj - " član tužilačkog tima u krivičnom predmetu protiv ratnog zločinca Andrije Artukovića ", danas odvjetnik iz Zagreba) k, Davidom Schefferom (Specijalni veleposlanik SAD za pitanja ratnih zločina), itd.

To tvrdi čovjek koji je bio zamjenik javne tužiteljice na montiranom i sramotnom sudskom procesu protiv Andrije Artukovića.

Ako zaista poštujemo " antifašistički " poredak, trebamo Franju ekshumirati, kremirati i kao u slučaju Andrije Artukovića, rasuti njegov pepeo diljem Lijepe Naše, što je u svakom slučaju trebalo provesti.

Neki od njih poput ustaškog ministra unutrašnjih poslova, Andrije Artukovića, bili su pod de facto zaštitom zemalja koje su bile skeptične prema jugoslavenskom pravosudnom sustavu (dijelom i zbog iskustva koje su imali sa suđenjem Draži Mihailoviću, a kasnije i Alojziju Stepincu).

Za razliku od Andrije Artukovića nad kojim su crveni kmeri nakon pravosudne farse u izvedbi tadašnjeg komunističkog državnog odvjetnika Ante Nobila, izvršili egzekuciju i spaljivanje da mu se nikad za grob ne sazna, ovih dana uhićenom zatorniku hrvatskog naroda, oznaškom krvniku Josipu Boljkovcu, zasigurno ne će faliti ni dlaka za glave.

Potaknut izjavom predsjednika Ive Josipovića kako svatko ima pravo na svoj grob, sin Andrije Artukovića taži posmrtne ostatke svog oca koji je u bivšoj Jugoslaviji osuđen na smrt zbog ratnog zločina.

Snimak je iz arhiva Božidara Cerovskog, pomoćnika ministra unutarnjih poslova Andrije Artukovića« (Milan Bulajić: »Ustaški zločini genocida i suđenja Andriji Artukoviću 1986«, knjiga II, Beograd, 1988).

Upravo čitam naslov Radoslav Artuković, sin Andrije Artukovića, ministra u vladi Ante Pavelića koji je u bivšoj Jugoslaviji osuđen na smrt zbog ratnog zločina, traži posmrtne ostatke svoga oca.