ANNABEL LEE prije mnogo i mnogo godina, u carstvu kraj mora to bi, djeva je živjela, koju su zvali imenom annabel lee; s tek jednom je živjela mišlju: da voli, i da se volimo mi. bio sam dijete i bila je dijete - u carstvu kraj mora to bi - al više no ljubavlju mi smo se ljubili, ja i annabel lee - i zbog toga nebeski krilati serafi bili su zavidni. i to je razlog, što jednom davno - u carstvu kraj mora to bi - vjetar se spusti iz oblaka, noću, sledivši moju annabel lee. i došli su plemeniti rođaci njeni, meni je oteli, da je zatvore u grobnicu tamnu u tom carstvu, što kraj mora bi. zavidjeli su nam anđeli s neba, - ni upola sretni ko mi - da to je razlog (kao što znaju u tom carstvu kraj mora svi), što noću je vjetar iz oblaka došo i sledio annabel lee. al ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih što su stariji bili neg mi - i mudriji mnogo neg mi - i niti anđeli, gore na nebu, ni podmorski demoni zli ne mogu mi razdvojiti dušu od duše lijepe annabel lee. jer mi ne bljesne mjesec da sne ne donese o lijepoj annabel lee, kada zvijezde se stvore, vidim kako gore tek oči annabel lee. tako ležim pored svoje drage do zore, svoje drage-drage-života i mlade, u njezinoj grobnici uz more, u njenu grobu uz šumorno more.