Međutim, upravo se pokazalo da se još jedanput dogodilo ono što je najtočnije označiti izrekom legende hrvatskoga sportskog novinarstva, nažalost pokojnoga Mladena Delića: Ljudi moji, pa je li to moguće? Naime, iako je izvan svake sumnje da je arbitražna odluka ovršni naslov (pravni termin za oznaku isprave na temelju koje se može tražiti i dobiti ovrha), iako se upravo Ovršnim zakonom u čl. 36. propisuje da na arbitražnu odluku onaj tko ju je donio ne stavlja ni potvrdu ovršnosti, koja je obvezatna u slučaju odluka sudova koje se predaju na ovrhu drugim sudovima, isti taj Ovršni zakon propustio je u čl. 209. prigodom nabrajanja isprava na temelju kojih se može tražiti tzv. izravna ovrha u Fini navesti i odluku arbitraže.

Propustili arbitražnu odluku proglasiti ovršnom ispravom

Međutim, spor je izgubljen i sada to treba promatrati kao činjenicu koja se ne može promijeniti, jer se država lišila mogućnosti prigovora na arbitražnu odluku.

Arbitražnu odluku ovršenik je primio dana 7. lipnja 1997. godine, a što i sam priznaje.

Tako je Visoki trgovački sud u odluci iz 1998. godine priznao stranu arbitražnu odluku odbivši prigovor protivne strane, koja je tvrdila da telefaks poruka kojim se jedna strana suglasila s izborom arbitra pojedinca nije valjana jer se izmjena arbitražne klauzule može sastaviti samo u istoj pisanoj formi kao i ugovor, i biti " potpisana i ovjerovljena od obje ugovorne strane ".