Prizivajući njegov drevni egzotični kaleidoskop zrelih mednih datula i smokvi, sklonost opčinjenosti i ushitu, bujnost ornamentalnih vitica i flore u dekoraciji, stilističke spekulacije u umjetnosti, profinjenu nježnu skladnost njegovih minijatura kakve je opjevavao još Firdusi, Potter naglašava vlastiti delikatan potpis krhke atmosferičnosti, uvijek nanovo bolećiv, u čeznuću, kao takav opipljivo utjelovljenje Abelardova latinskog iz 13. stoljeća, a danas izumrla termina hydropisa, bolećive žeđi (sjetimo se samo eteričnog Orlanda, u kojem redateljica, kao i ovdje, potencira androgine ženske likove veličajne ljepote Tildu Swinton u prvom, Joan Allen u drugom).