sjedila sam na podu ispred pećice i palila prskalice. stare su koju godinu. stajale su mi u ladici isto toliko. koliko su bile lijepe, toliko su i smrdile. a, bile su lijepe. oduvijek sam voljela prskalice. mrzila petarde. neki dan, oko pol 23 vodila sam pse vani. bila tamo neka ekipa i bacala petarde treće generacije. ono, rat. i oni lijepo s bocom vina pjevaju i bacaju petarde okolo. jebe im se što ima ljudi i životinja na ulici. i ako najstariji ima 14 godina. smijala sam se podlo kad su im došli panduri u civilu i pretraživali ih. svakom bi dala 1000 kuna kazne i otfurala ih doma starcima. i ako putem budu bezobrazni, 30 sati dobrotvornog rada. nek peru starcima guzice u nekom domu. i ne počinje se rečenica s " i ". e. uglavnom. što se to desilo? dan prije svih tih paleži izgubih još jednu prijateljicu. u zadnjih dvije godine otišlo je njih dosta. četiri čak. četiri jako bliske. kako dolazi nova godina normalno je da razmišljaš što ti se sve desilo u protekloj. prvo što mi padne napamet jest koliko je njih, zapravo, umrlo. mislim, " mojih " ljudi. podosta. odlučila sam pustiti kosu. to je, recimo, my new year ' s resolution. i imati bar dva cinedana (čit. sinedana). naime, to izgleda ovako: sjednem na bus oko 4 ujutro i oko pola devet sam u zagrebu. pravac cinestar. odgledam tri filma, ručak, tri filma, večera i nazad na bus. obožavam to. totalna sreća. delirij. godišnji odmor. regruping. hladni su mi prsti dok ovo pišem. gladna sam i šetala bih gradom. ne toliko šetala koliko bar izašla van. za sat i po je marenda. na kraju neću nigdje izaći. izići. bo. i tako