Finale duguje svoju jedinstvenu konstrukciju neprekidnom osminskom ponavljanju izvedenom iz nastupnog motiva u violini uz basso continuo u klavirskoj dionici kao i oponašejućem unutarnjem glasu klavira koji je poveznica s drugom temom.

Danas je poznato 17 majstorskih simfonija od kojih su tri skladane za dvije violine i basso continuo, te zapravo pripadaju triosonati.

Trenutno uživam u novom Albinonijevu CD-u, ovaj put se radi od koncertima for Oboe, Strings and Basso continuo...

Snima za Hrvatski radio i televiziju. 2001. i 2002. je kao gost-predavač u majstorskoj radionici? Giovanni Battista Boni da Cortona? (Toscana) sudjelovala u realizaciji nastave predmeta basso continuo, uz orguljaša Christophera Stembridgea i čembalisticu Ellu Sevskayu.

Središnja je točka koncerta bio izričaj Kantate za sopran, flautu (umjesto nje slušali smo obou), violinu i basso continuo Vjerni pastir Jeana-Philippea Rameaua u čijem im se tumačenju pridružila mlada sopranistica Valentina Fijačko.

Dvostavačni Trio u c-molu, BWV 585 zapravo je prerada prva dva stavka Triosonate u c-molu za dvije violine i basso continuo Johanna Friedricha Fascha, inače jednog od Bachovih protukandidata na audiciji za mjesto kantora crkve sv. Tome u Leipzigu.

No kao basso continuo sve je prisutniji glas iz Galovićeva Kostanja:

Uz basso continuo (violončelo i čembalo) otpjevala je ariju Celia has a thousand charms iz The Rival Sisters i Evening Hymn on a Ground.

Taj blok posvećen Purcellu završio je skladbom Three Parts Upon a Ground za tri violine i basso continuo.

Zajedno s mladim izvrsnim švicarskim violončelistom Davidom Piaom izveo je glasom dionicu drugoga violončela u Koncertu u g-molu za dva violončela, gudače i basso continuo RV 531 te vokalizacijom udjel prve mandoline u stavku Andante majstorova Koncerta u G-duru za dvije mandoline, gudače i basso continuo (dionica druge mandoline prerađena za violončelo).

Sastavi za izvođenje te glazbe varirali su od postava trio sonate (dva instrumenta uz basso continuo) do najrazličitijih puhačko-gudačkih kombinacija s dodatkom harfe, lutnje, i kako Antonini navodi s prijelazima bezbrojnih nijansi chiaroscura tako dragih ranom talijanskom baroku.

Započinje snažno naglašenim ritmom, i to na svakoj cijeloj noti, što dalje teče kao basso continuo kroz cijelu pjesmu.

I tako ova kompaktna ploča na kojoj se Scarlattijeve barokne arije smjenjuju s ulomcima iz Bachovih i Händelovih kantata, a na kojoj se još može čuti kantata Su le sponde de Tebro Alessandra Scarlattija, te briljantna Simfonija za trubu, gudače i basso continuo Alessandra Stradelle (usput rečeo, na ovim snimkama muzicira orkestar St Luka ' s pod ravnanjem Johna Nelsona) nudi atraktivni eksperiment zajedništva lemenitog umijeća interpretacije dvoje iznimnih glazbenika.

Klasični dio koncerta otvoren je izvedbom zanimljive Sonate za flautu i basso continuo, br. 336, najpoznatijeg učitelja flaute u povijesti Johanna Joachima Quantza, u kojoj se iskazala flautistica Ana Benić.

Nastavak je, skladbama Georga Philippa Telemanna Fantazija br. 1 u A-duru i Sonata za violončelo i basso continuo u D duru bio u znaku kasnog njemačkog baroka.

Ansambl se usklađenom izvedbom istaknuo i u Sonati za flautu i basso continuo u e-molu, BWV 1034 Johanna Sebastiana Bacha.

Kao i sva glazba, Basso continuo ne bi trebao imati drugi kraj i cilj doli slavu Boga i rekreaciju duše; gdje se to nema na umu, ne postoji istinska glazba već samo paklena vika i dreka.

Jedna je od rijetkih zamjerki odviše korektan i suh zvuk basso continuo koji nije u potpunosti prihvatio pravila zvukovnog poigravanja, ali cjeloviti glazbeni doživljaj nadoknađuje spomenuti nedostatak.

U pravoj količini odmjerenosti svakako je prednjačila provjereni basso continuo Maria Penzara koji je nastupio u sebi svojstvenoj maniri umjesto Pavla Mašića, svog bivšeg studenta.

Izvodio je sonate za violine uz basso continuo manje poznatih skladatelja s kojima se izmjenjivalo ime vjerojatno najpoznatijeg Venecijanca Antonija Vivaldija.

Njegova je Tri koncerta za blok flautu i basso continuo izveo umjetni č ki voditelj Giovanni Antonini, najatraktivniji č lan ansambla, koji je izmjenjivao manju i pištaviju te ve ć u i dublju blok-flautu i sjajnom svirkom prelazio fizi č ke mogu ć nosti starih drvenih i izražajem ograni č enijih instrumenata.

Na koncertu u cilusu Lisinski subotom predstavili su se izvedbama Suite u a-molu za blok-flautu, gudače i basso continuo Georga Phillipa Telemanna i trima Brandenburškim koncertima Johanna Sebastiana Bacha (br. 3 u G-duru, br. 5 u D-duru i br. 4 u G-duru) u izvedbi dvanaest gudača s čembalom, a pod umjetničkim vodstvom jednog od osnivača ansambla, izvrsnog flautista i dirigenta Giovanija Antoninija.

Trio u c-molu, BWV 585 prerada je dva stavka iz Trio sonate za dvije violine i basso continuo Johanna Friedricha Fascha, Trio u G-duru, BWV 586 nastao je na temelju istoimene Telemannove skladbe, a Trio u G-duru, BWV 1027 a djelomična je obrada vlastite Sonate za violu da gamba i čembalo.

Venecijanski barokni orkestar će u Dvoru izvesti njegove: Koncert za gudače i basso continuo u A-duru, Koncert za gudače i basso continuo u C-duru, Koncert za violinu, gudače i basso continuo La tempesta di mare u Es-duru, op. 8 br. 5 te u drugom dijelu programa jedno od najpoznatijih baroknih instrumentalnih djela - Četiri godišnja doba, koji su nezaobilazni violinski repertoar današnjice.

Djela Vivaldijevog suvremenika i sugrađanina Tomasa Albinonija su privlačila pažnju i Johanna Sebastiana Bacha koji je napisao najmanje dvije fuge na njegove teme, a na programu je Albinonijev Concerto a quatro za gudače i basso continuo u G-duru, op 7, br. 4.

Riječ je o sljedećim izdanjima: " Pjesni ljuvene Josipa Hatzea (pet zbornih minijatura uz pratnju gudačkog orkestra), Salve Regina za dvije violine, sopran i basso continuo Julija Bajamontija, Glasovirske skladbe Davorina Kempfa, Makapaka za glasovir Viktorije Čop i Drive za glasovir Sanje Drakulić.

Upravo su potonji, mahom zasebno komponirani moteti na psalamske tekstove mjesta pune afirmacije Rosenmüllerova talenta, a posebice je zanimljivo da su uz četvero izvrsnih vokalnih solista (Nela Gramms, Christopher Robson, Markus Brutscher i Harry van der Kamp) izvedeni u maksimalno ekonomičnoj orkestralnoj pratnji od dvije violine, korneta, dva trombona, dulcijana, chitarronea i orgulja, premda su izvorno pisana za četveroglasni gudački sastav i basso continuo.

Večer je počela Koncertom za violinu, obou i basso continuo u c molu J.

Stereotipi su redovita pratnja, »basso continuo« svakoga doba.

ja sam prošla trening u djetinjstvu. meni hrču brat, otac i mater, samo ja ne odrasla sam u kući gdje se vrata od spavaćih soba nikad navečer nisu zatvarala. osim toga, ljeti je pakleno vruće pa pravimo umjetan propuh. uglavnom, znala sam se kasno u noć vraćati iz noćnog provoda. nema ništa bolje nego kad staneš ispred soba i slušaš kakofoniju zvukova: mater je basso continuo, neprekidan hrk koji negdje tuli u pozadini, otac para zvučni zid ali ritmično, svakih 30 - 45 sekundi. a brat ima zasebnu solo dionicu koja varira od pianissima do fortissima, ovisno u kojem položaju spava. uglavnom, nemam nikakvih problema spavati u blizini hrkača