dok hodamo kroz šumski tunel iznad nas visi nepokretno decembarsko nebo škilje zvijezde kroz spletove krošnji u sedam sati navečer ledene igle na grabovim ograncima otpadaju i lome se po nataloženom lišću puše jugo sjećam se Proklete avlije mahnitanja duhova u zraku grane se trljaju jedna o drugu škripe kao čeljusti kosturâ u kući užasa ispod umaštene uniforme tijelo mi je znojna opruga pritisnuta gravitacijom i strahom idemo u patrolu brisanim prostorom močvarna trava je vlažna i njeni duguljasti jezičci ližu nam šake koje stežu tamni metal pušaka rafal svjetlećih metaka u velikom luku odlazi iza brda kao đerdan serijski spojenih zvijezda padalica ne mislim da će meni ispuniti želje u tupom tijelu što misli na toplinu vatre, cigare i hranu na Azrino lice koje ne uspijevam sastaviti u mislima na ulicu Maršala Tita broj 89 iz koje sam istjeran na flašu karlovačkog piva od pola litre koju često sanjam kao metaforu slobode došli smo do pružnog nasipa kamenje je premazano mekim injem moje stražarsko mjesto je baš tu anonimno i beznačajno kraj drvenog praga gledam površinu Une namreškanu sitnim valovima gustu vodenu tamu rat je, kažu, revolucija u najčistijem obliku moj did Bećo Šehić je 1933. osnovao ćeliju KP u Bosanskoj Krupi zajedno sa svojim bratom Ismetom dvije godine je proveo u Jasenovcu oba su bili partizani moj drugi did, Almas Sedić, je sa Crvenom armijom ratovao na Sremskom frontu ja sam u lošem ratu poginulo mi je stotinu saboraca čijih se lica još uvijek sjećam mrtvi su gomila nepoznatih imena i prezimena na drvenim nišanima u dozlaboga lošem ratu niko od njih neće ostati vječno mlad kao Che Guevara lice sa visokotiražnih američkih magazina.