Unuci mrtvaca što su pali na bečkim barikadama, četrdesetosme, djeca Garibaldijevih stjegonoša, husiti, božji bojovnici, Jelačićevi graničari, madžarski Kossuthovi honvédi, svi sakati, šepavi, iznakaženi, povezani, amputirani, na štakama, kolicima, nosiljkama, guraju se, nose i turaju, a tamo stoji velika crno-žuta zastava, i pod njom grof Axelrode u crnini s malteškim krstom, a za njim sestre bolničarke sa crvenim krstovima i doktori, i svi pjevaju u koru: " Gott, erhalte x " Ljudi stupaju tiho, pognute glave, kao postiđeni, još mamurni od prošle noći, i nose žute lampione kao voštanice na sprovodu, a jedan se hornistx popeo na krov od barake pa intonira " general de šaržx ".